Nuša i Matan sjedoše za stolom. Matan kao po običaju broji novac, a Nuša na to kaže: „Matane moj, sa tim dinarima u ruci podsjećaš me na Gavana.“ Matan na to skoči i počne pametovati: „Nušo moja vidinja ne znaš ti meni baš tu legendu. Sad će tebi tvoj Matan ispričat.“
Matan započne:
Gavan bijaše zao, nemilosrdan čovjek, uvjeren da su bogatstvo i moć koju mu ono daje, najvažniji u životu. Njegova bahatost i samoljublje bez granica ne ostaviše mjesta za druge, plemenitije osjećaje te u njemu ne bijaše ni traga suosjećanja ni prema kome. Unatoč već stečenu bogatstvu i blagodatima, on bijaše poznat i po svojoj gramzivosti i pohlepi te mnogi rekoše kako je svoje ogromne dvore i svoje imanje priskrbio iznudom i ucjenama, ne mareći za nesretne, siromašne ljude.
dok mu se jedni prikloniše kao najveći prijatelji, pomalo strahujući, ali često i u želji da sjaj njegovog bogatstva bar na tren obasja i njihove bijedne duše, drugi, koji nisu odobravali njegove postupke, ali i nemoćni u nakani da ga spriječe, nastojaše ga se kloniti.
Gavanuša, ohola kao i muž joj, rodi djecu u svemu nalik roditeljima. Nevolja i jad siromašnih ljudi u njima ne pobudiše samilost, već porugu i smijeh. Djeca su s prezirom gledala na iznemogle ljude, puštajući gladne pse da ih gone te mnogi stradaše pod nasrtajem razjarenih životinja. Ipak, neimaština mnoge siromahe natjera da dođu na vrata surovog čovjeka u nadi da će ga njegova nestrpljivost, a ne milost, navesti da im udijeli pomoć.
Gavan nije mario koliko će potrošiti na brojnim feštama za svoje podanike i prijatelje. No izobilje hrane i pića nije bio izraz velikodušnosti, već mjerilo moći i uspješnosti. U svojim dvorima uživao je u neobuzdanoj rastrošnosti dok je zaglušujuća pjesma njegovih pijanih gostiju gušila jauke, plač i zapomaganje nesretnih ljudi koje bi otjerao srdit lavež nahuškanih pasa.
Jednoga dana, na jedno od takvih slavlja, na vrata njegovih dvora stiže prosjak s djecom. Uvjeren da trudna Gavanuša imat će milosti prema gladnoj djeci, on zatraži malo kruha i vode. Gavanuša zaustavi svoju djecu s psima. Osjećajući mučninu i blagu slabost uslijed trudnoće, s nestrpljenjem uze komad kruha i baci ga u blato, zlobno se smijući. Prosjak, gledajući gladna usta svojih mališana, bez riječi uze bačen komad kruha. Raspolovi ga na tri jednaka dijela i skrušeno zahvali: „To dar je od boga.“
Na njegove riječi Gavanuša bijesna proli vjedro donesene hladne vode i ljutito vrisnu: „To nije od boga nego muža moga!“
Vidjevši razljućenu Gavanušu, gomila pijanih ljudi stade bacati komade kruha na ustrašenu djecu, gromoglasno se smijući. Slušajući njihov smijeh i pogrdne riječi, posramljena, ustrašena djeca ne uzeše niti zalogaja. Ne učiniše niti jedan pokret kao da ne čuju ili ne razumiju uvredljive riječi, tek nijemo gledajući razularenu gomilu pred sobom.br>
Odjednom, pred zamagljenim očima pijanog mnoštva, poput munje bljesnu svjetlost natjeravši ih da u nevjerici, posve zaslijepljeni pognu glave. Kad im se nakon bljeska iznova vrati vid, pred sobom namjesto prosjaka ugledaše anđela s mačem. On stade pred njih uspravan i srdit. Začuše mu riječi gromkim glasom izrečene:
Legenda prikazuje kako su prosjaci manje važni od bogatih ljudi dok ih serija „Prosjaci i sinovi“ prikazuje u pravom svjetlu. Ova serija djelo je velikog Ivana Raosa. Snimljena je 1971, no zbog sloma Hrvatskog proljeća, nakon 12 godina prikazana je na tadašnjoj Televiziji Zagreb.Raos je bio vrhunski književnik i poznavatelj svog kraja. U njegovoj knjizi svaka rečenica je slikovita, smislena i istinita. Imotska krajina specifično je podneblje i nepresušni izvor inspiracije za književnike i pjesnike.Prosjački zanat u seriji se prikazuje na vrlo zanimljiv način. Kikaš, koji je najstariji prosjak uči svoje mlađe potomke kako treba prositi i zaraditi za svoj kruh. I uspijevalo im je, po seriji bili su majstori za prevariti i isprositi. Kikaš je najveći utjecaj imao na Matana koji je središnji lik romana i serije. Naslijedio je od djeda snalaženje u životu jer mu je ipak on od malena bio najveći uzor u svemu. Matan je bio galantar i lik koji nikome nije dopustio da mu pomrsi račune. Neustrašiv i svojeglav u svojim naumima dogurao je i ˝preko˝ granice. Njegove švercerske vještine nije mogla ni sama ˝Dektiva˝ otkriti koja ga je pratila u stopu.Što se tiče ljubavi, život ga je povezao s Nušom, običnom djevojkom koja je bila zaslijepljena njime. Odnos prema njoj pomalo je bio grub i oštar, no unatoč tome osjeća se kemija među njima. Rečenice po kojim će Matan ostati zapamćen su: ˝Tri koraka dalje od mene silo nečista!˝ kako je govori svojoj dragoj, i rečenica u kojoj joj nikad nije dopustio da kaže da je išta njihovo, već je tražio da se ispravi i kaže ˝tvoje moj Matane˝. Ipak, uvijek se vraćao svojoj Nuši jer je ona bila njegova sigurna luka.I danas, kad prođete kroz Imotsku krajinu osjetit ćete duh serije i romana koji su prisutni. Sav taj krš, pejzaži nisu se mijenjali.
Prvu utakmicu su 'Vilenjaci' i 'Vukodlaci' odigrali još 1943. godine, a običaj se nastavio njegovati kad god bi Modro jezero presušilo, a vremenske i druge prilike to dopustile. Na taj način mještani se podsjećaju na bića koja žive u mašti i već pomalo zaboravljenim pričama usmene tradicije. Ekipe se dijele prema mjestu stanovanja i to postaje natjecanje između istočnog i zapadnog dijela grada Imotskog. Mnoge legende su ispričane o vilama i vilenjacima Modrog jezera, a jedna od njih kaže kako su Imotske vile su dozivale u Modro jezero imotske momke i svi oni momci koji su spavali s vilama više nikad nisu spavali s imotskim djevojkama. Da se ne bi svađali oko rezultata, još od davnina pravilo je da utakmica mora biti neriješena.U jedinstvenom spektaklu na blatu, kako ga nazivaju, uživali su brojni Imoćani i turisti.