Početak Meštrovićeve priče

Mate Meštrović- Gabrilovići njegova žena Marta (r. Kurobasa) išli su u berbu kukuruza i zatekli su se u Vrpolju kod Đakova gdje je Ivan Meštrović 15.8.1883. rođen u skromnoj nastambi željezničkog vagona. Tu je proveo prve dane života prije povratka svojih roditelja u Otavice. Najveći utjecaj na njega imala je majka, skromna i pobožna žena.

Zanimljivo je da Meštrović nikada poslije nije bio u Vrpolju; tu će proći samo jednom na putu za Đakovo. Dok je kao mladić čuvao ovce počeo je rezbariti male predmete od drva i muljike - mekog kamena koji se vadio sa obližnje planine Svilaje.

Nikola Adžija, načelnik drniške općine, među prvima je uočio Meštrovićev talent. Uz potporu jednog bečkog inženjera koji je došao u Drniš sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu HaroldaBilinića. Tu se prvi put susreo sa djelima antike: grčkim i rimskim kipovima i arhitekturom.

Mladost, ludost

Svoju mladost Meštrović proživljava okružen narodnim pričama, epovima i pjesmama ovog kraja kao i pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti: obitelji okupljene oko ognjišta, ljubavi prema domovini i vjeri u Boga. Sa 12 godina sam je naučio čitati i pisati.Dok je kao mladić čuvao ovce počeo je rezbariti male predmete od drva i kamena. Sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića. Ivan Meštrović 1901. odlazi na Umjetničku Akademiju u Beč. Pošto nije znao njemački te nikada nije pohađao školu morao je godinu dana pauzirati, no uspješno je savladao jezik te se prilagodio novoj sredini i stupio u kontakt sa secesionistima s kojima izlaže od 1903.-1910.

A sada došlo vrijeme za otkrivanje jako zanimljivog djela mog života. Nadam se da ste spremni jer ulazimo u avanture mog ljubavnog života. Za početak na moj život i na sva moja djela utjecalo je 5 predivnih žena, svaka posebna na svoj način, Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga.

Prva je bila romantična ljubav,no tragična te o njoj ne pričam nikome pa će i za vas ostat tajna, znate koliko je tragična bila kad se ne spominje niti u ikojoj biografiji o meni tek u 2 pisma iz Beča ocu u Otavici, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska.

Kada sam sa 17 godina došao u Beč potkraj 1900. g da budem iskren sjećao sam se osamljeno. Osim svojega kućedomaćina i njegova dva sina, nikoga drugoga nisam poznavao. No upisom na Umjetničku akademiju stekao sam neke prijatelje, ali i tada sam se držao dosta odvojeno od društva i inače živa i veseloga bečkoga života. Učenje, čitanje, obilaženje muzeja i galerija, a pogotovo neumorni rad, u potpunosti su zauzeli svo moje slobodno vrijeme.

Uz sve to moje znanje Njemačkog je bilo loše i dugo me mučio osjećaj da sam neuk, bez škole……. Hmmmmm možda me zato 1 ljubav toliko potresla koja se desila krajem 1902.g a već sam do 1903g. blago rečeno bio totalno oduzet i zaaljubljen do ušiju.

Meštrovićev Split

Izgled grada

Uslijed kolopleta klime, lokacije, povijesti i ljudi, duh Splita najlakše je opisati kroz slogane lokalnog izričaja poput “nima Splita do Splita” ili “ništa kontra Splita”

Gospodarstvo

19. stoljeće

Split 1805. godine dolazi pod austrijsku vlast, a odlukama Požunskoga mira bio je predan Francuzima. Pod kratkom francuskom vlašću početkom XIX. st. izvedeni su krupni komunalni zahvati (djelomično rušenje zidina, gradnja cesta, obale i perivoja), a prostorni se rast nastavio i nakon 1813. Prepoznatljiva karakteristika splitske barokne stambene arhitekture je simetrična raščlamba te isticanje središnje osi glavnog pročelja i vertikalna integracija njegovih elemenata. Značajke stila očituju se u impostaciji portala i oblikovanju balkona, balkonata i luminara.51 Barokne stilske karakteristike dominiraju Voćnim trgom, kako Splićani nazivaju plokatu smještenu između barokne palače Milesi i ostataka mletačkog kaštela. I razdoblja klasicizma, historicizma i moderne ostavila su traga u stambenoj arhitekturi u samoj palači i u njezinoj neposrednoj blizini. Godine 1821. uz Srebrena vrata gradi se neoklasicistička zgrada Klasične gimnazije, u kojoj je danas smještena Galerija Vidović.

Četiri historijska predgrađa razvila su se u neposrednoj blizini baroknih bedema, a pučka arhitektura koja je u njima sačuvana pokazuje izrazite ambijentalne vrijednosti Porušen je bio dio bedema radi širenja i uređenja grada. Razdoblje druge austrijske vladavine u početku je pratila gospodarska stagnacija. Kada su u proljeće 1818. car Franjo I. i njegova supruga Karolina Augusta sa svitom doputovali u Split, Carstvo je prolazilo prvu fazu konsolidacije moći u juţnoj pokrajini. Nakon Bečkog kongresa 1815. i podjele Europe, car je obišao osvojene zemlje, pa ga tako 1816. nalazimo u Puli, a 1818. i u Dalmaciji.

Car po povratku iz Splita, u svojem dnevniku piše : „Vlasi kvare starine, jer nađeno kamenje upotrebljavaju za gradnju svojih kuća, a za ono što nađu traže velike svote novca. Inače je grad prljav, nema dovoljno pitke vode, nedostaje baš izvorska voda, pa se pije voda iz cisterni. Kad kiši, voda s brda teče po gradu kao rijeka, ali odmah i otiče“.

U okviru preuređenja crkvene organizacije 1828. bila je ukinuta Splitska nadbiskupija i metropolija, a Split sveden na rang biskupije, kojoj je pridružena i Makarska biskupija. Tijekom 1860-ih grad je postao sjedištem preporodnoga pokreta za Dalmaciju (Natko Nodilo, Miho Klaić, Gajo Bulat, Vid Morpurgo), iako su vlast u gradu držali autonomaši na čelu s gradonačelnikom Antom Bajamontijem (1860–80). Za njegova je načelnikovanja bila uvedena plinska rasvjeta (1860), obnovljen dugo vremena nekorišteni rimski vodovod (1880), bile su uređene i proširene ulice, te je izgrađen niz javnih građevina (kazalište, Prokurative)

U razdoblju austrije XIX. st. u široj gradskoj jezgri podižu se zgrade u povijesnim stilovima (Bajamontijeva palača, 1858; Prokurative, 1863–67. i 1909–28; Kazalište, 1893., danas Hrvatsko narodno kazalište), a početkom XX. st. i niz reprezentativnih secesijskih ostvarenja (Palača Nakić na Narodnome trgu, Špiro Nakić, 1902; Sumporno kupalište, Kamilo Tončić, 1903) gradnjom luke i spajanjem predgrađa sa starom gradskom jezgrom

Godine 1874–77. izgrađena je željeznička pruga Split–Siverić s ogrankom za Šibenik, koja je 1888. bila produljena do Knina. Povećanje kapaciteta gradske luke (1882) kao i blizina željezničke postaje utjecali su na brz porast lučkoga prometa Ujedno je porast industrijalizacije, osobito nakon gradnje tvornice cementa u zapadnom dijelu gradske luke (1865) i razvojem brodogradnje, utjecao na brz razvoj grada i porast broja stanovnika potkraj XIX. i u XX. st.

20. stoljeće

Tijekom međuratnog razdoblja, usporedbom s prošlim razdobljima, struktura obitelji se nije mnogo promijenila, ali se kvaliteta i svakodnevnica života umnogome razlikuju. Građani Splita su se u međuratnom razdoblju počeli susretati s modernim izumima i novotarijama koje su uskoro počeli koristiti u svojoj svakodnevnici. No, određene aspekte tradicionalnog shvaćanja života i običaja su zadržali dugo i u velikoj mjeri. Najzornije primjere tradicionalnog načina života pronalazimo kroz odnose u obitelji, braku i nasljeđivanju imovine U Splitu je postojalo mnogo mjesta za upoznavanje i udaranje. Kao najpopularnija ističu se šetnje Rivom i Pjacom, zatim organizirani plesovi koji su se najčešće održavali u siječnju i veljači te sastanci kod česme s vodom. Potonji običaj, prilikom kojeg bi se mladi uglavnom iz težačkih obitelji upoznavali i zaljubljivali, s vremenom je potpuno nestao.

Kultura svakodnevnog življenja u međuratnom Splitu širok je pojam koji obuhvaća život stanovnika grada Splita od njihovih privatnih domova do javnih mjesta okupljanja i suživota Društveni život Splićana odvijao se na otvorenim mjestima što je jedna od karakteristika primorskih i mediteranskih gradova. Kao najposjećenija i najatraktivnija mjesta društvenog života izdvajaju se Pjaca, Riva, Kraljeva njiva, Prokurative, Marmontova ulica i Peristil. Kao važnija središta društvenog života međuratnog Splita posebno bi izdvojila Pjacu i Rivu. Pjaca je kao najstariji gradski trg zadržala mjesto društvenog okupljanja i fokus društvenih i političkih zbivanja.117 Na Pjaci je bila smještena gradska kavana koju su posjećivali mnogi obični građani, ali i političari, umjetnici i književnici

Nezaobilaznu ulogu u društvenom životu imale su brojne kavane, gostionice, konobe, brijačnice, čitaonice i kazalište. Glavna gradska kavana smjestila se na Narodnom trgu i premda je tijekom 20. st. promijenila brojna imena i vlasnike ostala je zapamćena kao Narodna kavana. U međuratnom razdoblju postala je jedan od omiljenijih kutaka okupljanja političara, umjetnika, književnika i kulturnih djelatnika. U njoj se raspravljalo, čitalo novine, komentiralo politička i kulturna događanja, održavali su se plesovi, koncerti, umjetničke izložbe i manje predstave.128 Ona je nesumnjivo odigrala bitnu ulogu u splitskom kulturnom i javnom međuratnom životu kada je gradu nedostajao izložbeni i kulturni prostor. O njezinoj političkoj važnosti svjedoče i brojna redovita okupljanja političara i kulturnjaka koji su sjedili za dugim, mramornim stolom koji je simbolično nazvan „stol mudraca“ za kojim su se pretresala sva politička i kulturna zbivanja u gradu i svijetu.

Jedan oblik društvenog života koji je počeo izumirati u 20. st. je bilo svakodnevno korištenje česmi koje su služile za opskrbu stanovišta vodom, ali i mjesta svakodnevnog sastajanja, razgovora, upoznavanja, ogovaranja, svađanja pa i fizičkih obračuna. Društveni i javni život građana međuratnog Splita uvelike je odredio i tradicionalni niz običaja koji se vezuju uz određene katoličke blagdane. Posebno bi izdvojila feštu sv. Dujma koja se tradicionalno slavi 7.svibnja i sezonu plesova koja je počinjala nakon Nove godine i trajala do Korizme

Kulturni i umjetnički dio grada

Split je u međuratnom razdoblju doživio jedan cjelokupni razvoj i napredak u usporedbi s prethodnim razdobljima. Njegov razvoj i napredak se očituje u demografiji, gospodarstvu, gradskim infrastrukturama, prometu, industriji, zdravstvu i sportu. No, kada se dođe do poglavlja o kulturnom i umjetničkom životu Splita pojavljuju se oprečna mišljenja. U Splitu se u međuratnom razdoblju osnivaju i podižu nove kulturne i muzejske ustanove i podižu se novi spomenici. U gradu su djelovali i živjeli brojni umjetnici, književnici, glazbenici i kulturnjaci koji su bez sumnje svojim radom dali veliki doprinos Splitu, ali i Hrvatskoj. Prema ovome možemo zaključiti da se Split u tom razdoblju počeo nametati kao veće i važnije kulturno središte.

Uzimajući u obzir oprečne činjenice vrednovanja međuratnog Splita kao kulturnog središta, neosporiva je tvrdanja da su u Splitu u tom razdoblju stvarali i djelovali brojni umjetnici, ako ne cijeli svoj radni vijek onda barem dio. Neki od značajnijih ličnosti koji su djelovali u međuratnom Splitu su Emanuel Vidović, Vjekoslav Parač, Ante Katunarić, Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Tin Ujević, Marko Uvodić, Dinko Šimunović, Josip Hatze, Ivo Tijardović itd. Ipak, mnogi umjetnici iz različitih razloga tridesetih godina odlaze u veća središta, najviše u Zagreb i Beograd.165 Jedan od bitnijih razloga njihovog odlaska je činjenica da svojim radom nisu mogli dovoljno zarađivati i prehranjivati obitelj.

Gospodarsko stanje

Nakon I. svjetskog rata došlo je do brzoga prostornog, demografskog i gospodarskog razvoja grada, čemu je osim razvoja luke i industrije pridonijela i promjena državnih granica (posebno priključivanje većih jadranskih luka Trsta i Rijeke Italiji) te poboljšanje komunalne infrastrukture (posebice za načelnika Ive Tartaglie, 1918–29) Dovršenjem željezničke veze sa Zagrebom (Lička pruga) 1925. Split je dobio vezu s europskom mrežom pruga te je bio najveća luka prve jugoslavenske države s najvećim brodogradilištem u državi. Bio je sjedište više parobrodarskih društava i tvrtki koje su se bavile iskorištavanjem ugljena i boksita u širem zaleđu. Za II. svjetskog rata, od travnja 1941. do rujna 1943., nalazio se pod talijanskom okupacijom

Ostavština

ZAGREB (obiteljska kuća i atelijer)

Atelier Meštrović dio je Muzeja Ivana Meštrovića zajedno sa Galerijom Meštrović Kašteletom-Crikvine u Splitu te Crkvom Presvetog Otkupitelja u Otavicama. Dio je ostavštine najvećeg hrvatskog kipara svjetske reputacije, Ivana Meštrovića.

Zbirka je smještena u obiteljskoj kući u kojoj je Meštrović živio od 1922. do 1942. godine. Objekt je sagrađen u 17. st. te adaptiran u reprezentativan atelier i obiteljsku kuću. Umjetnik je kuću zajedno sa 300 skulptura u kamenu, bronci, drvu i sadri, crtežima, litografijama i primjercima pokućstva izrađenim prema vlastitim nacrtima poklonio Hrvatskoj.

U Atelieru se čuva bogata umjetnikova foto-dokumentacija te osobna arhiva, ali i djela drugih autora, vezana uz djelo i osobu I. Meštrovića. Stalni postav izložen je u autentičnom ambijentu, s radovima I. Meštrovića, nastalim do 1942. godine.

SPLIT (Galerija Ivana Meštrovića, sakralno - kompleks Kaštelet-Crikvine u Splitu)

Galerija Meštrović, muzejska ustanova utemeljena 1952. godine u palači Ivana Meštrovića koja je građena za stambeno-radne potrebe od 1931. do 1936. godine. Aktom darivanja kojim je Ivan Meštrović 31. siječnja 1952. poklonio hrvatskom narodu četiri svoja objekta i 132 umjetnička djela, koja su ušla u sastav svakog pojedinog objekta, stvoreni su preduvjeti formiranja Galerije Meštrović kao muzejske ustanove.

U Galeriji se nalaze umjetnikova remek-djela izvedena u mramoru (Psiha, 1927.; Kontemplacija, 1924.), bronci (Daleki akordi, 1918.; Kiklop, 1933.; Perzefona, 1946.; Gospa s djetetom, 1917.; Job, 1946.), drvu (Žalosni anđeli i Veseli anđeli, 1916.) i gipsu (Rimska Pietà, 1943.), kojima su obuhvaćena sva razdoblja umjetnikova bogatog stvaralaštva do 1946. godine. Fundus galerije čine ukupno 192 skulpture, 583 crteža, 4 slike, 291 arhitektonski nacrt iz razdoblja 1898. – 1961. godine.

OTAVICE (grobnica obitelji Ivana Meštrovića)

Crkva Presvetog Otkupitelja (zapravo grobnica - mauzolej) posljednje je počivalište velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, kao i najbližih članova njegove obitelji: majke Marte, oca Mate, braće Marka i Petra, sina Tvrtka i supruge Olge. Za njezinu izgradnju (1926.-1930.) odabrao je Paraćevu glavicu, brežuljak na sjeverozapadnome dijelu Petrova polja koji katastarski pripada selu Ružić, a udaljen je samo desetak minuta hoda od kuće obitelji Meštrović u Otavicama. Zakonom o zaštiti spomenika kulture (kao nepokretni spomenik kulture) zaštićena je od 1967. godine.

SOUTH BEND

1955. godine u rujnu na poziv velečasnog Hesburgha odlazi na Sveučilište Notre Dame u South Bendu, država Indiana, kao direktor odjela za umjetnost. 1956. dobio je Zlatnu medalju za životni rad od Američke akademije znanosti i umjetnosti. Nekoliko mjeseci nakon smrti sina Tvrtka Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bendu.

Više od umjetnika

Rad Ivana Meštrovića

Rad i djelovanje Ivana Meštrovića u međuratnom Splitu iznijeti ću u kontekstu podizanja javnih spomenika koje je naručila Općina Split i javnih polemika koje su izbile radi postavljanja njegovog spomenika Grgura Ninskog. Prije Prvog svjetskog rata Split nije imao puno javnih spomenika te je općina Split odlučila podići nekoliko spomenika za koje je odabrala Ivana Meštrovića. Godine 1925. sa velikom svečanošću je postavljen Meštrović kip Marka Marulića na Voćnom trgu. Otkriće spomenika bilo je svečano uobličeno 26. srpnja 1925. uz sudjelovanje predstavnika političkih vlasti, brojnih domaćih i stranih gostiju koji su za tu prigodu i otvorenje Ličke pruge i Jadranske izložbe posebno došli u Split.170 Sljedeći Meštrovićev spomenik Splitu bio je spomenik Grguru Ninskome koji je izazvao brojne i žustre rasprave kako kulturnih i političkih ličnosti tako i cjelokupne splitske javnosti. Velika polemika se nije odnosila na izgled spomenika već na njegov smještaj. Meštrović je, kao i spomenik Marka Marulića tako i spomenik Grgura Ninskoga odlučio pokloniti gradu Splitu. No, ovaj put je imao uvjet da ima potpunu slobodu pri izboru mjesta na koje će spomenik biti postavljen.171 Općina Split, na čelu s Ivom Tartagliom je jednoglasno prihvatila Meštrovićev zahtjev. Kada je kip dovršen 1929. g. Meštrović je zahtijevao da bude postavljen na Peristil. Ovakva odluka o postavljanju Grgura Ninskoga na Peristil ima važno povijesno i političko uporište koje se svodi na poimanje i izjednačavanje Grgura Ninskoga kao povijesne osobe koja je svojim zalaganjem za obranu bogoslužja na slavenskom jeziku, brojnim povjesničarima i političarima poslužio kao simbol u borbi za hrvatski jezik, jugoslavenstvo a protiv talijanskih pretenzija. Izbor Peristila za mjesto podizanja kipa Grgura Ninskog je također simboličan jer simbolizira pobjedu slavenske nacionalne ideje nad talijanskim pretenzijama i okupacijama.

Usprkos svemu, kip Grgura Ninskoga je 29. rujna 1929. g. svečano otkriven na Peristilu pred brojnim javnim i političkim osobama kao i pred mnoštvom okupljenih građana. O važnosti postavljanja kipa Grgura Ninskoga svakako govore brojne polemike ispisane na stranicama Novog doba, velika svečanost koja je održana tog dana, brojni gosti koji su na taj dan posebno došli u Split i govori raznih političkih ličnosti koji su skoro u cijelosti objavljeni u novinama.

Split je tada bio druga rezidencija Ivana Meštrovića, koji je po vlastitoj zamisli dao sagraditi svoju palaču na Mejama (1931–39., danas Galerija Meštrović)