Rođen sam 15. kolovoza 1883. , u Vrpolju(Slavonski Brod).Podrijetlom sam iz Otavica, malog mjesta u Dalmatinskoj Zagori. Moje rođenje bilo je ishod našeg putovanja, zbog kojeg i jesam rođen u Vrpolju. Vjerujem da je to lijepo mjesto, međutim nikada nisam bio tamo. Osim prvobitno na rođenju naravno(lol).No dobro. Djetinjstvo, moje divno djetinjstvo, ja proveo sam u Otavicama. Moram vam priznati, djetinjstvo ja zaista najbezbrižnije razdoblje. Sjećam se naših pustolovina, igara, naših sanarenja. Svih 30 bi se okupilo, te bi zaigrali kolombare, franje i lovice. Mogli smo se po cijele dane samo igrati vani. Po kiši i po snijegu. Da..(nostalgični pogled u daljinu)To moje djetinjstvo prožeto je osim igrom, i religioznošću moje obitelji. Moja baka uvijek je pokušavala prenijeti svojim unucima vjeru. Pričala bi nam o Isusu na najzanimljivije načine, pokušavajući nam približiti bibiljske zapise. U slobodno vrijeme, čuvajući ovce, o epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade.

Nikola Adžija je prvi uočio moj talent, za kojeg nisam ni znao da je talent. Meni je to oduvijek bila nekakva vrsta zabave i nisam znao da će to pridonijeti razvoju mog kiparskog i umjetničkog stvaralaštva. Majka me najviše podržavala u tom mom „hobiju“, mada nije joj bilo baš lako dati mi vremena da se bavim nečim drugim, nečim što nije značilo samo čuvanje životinja u polju i slično. Sa 16 godina sam imao svoju prvu izložbu. Načelnik Drniša je iznio moje rane radove, te su se skupili ljudi i pripomogli u mom „uzgoju“. Svjestan sam da sam tad mogao dobiti štapom po leđima, ali nisam! Neizmjerno sam zahvalan ljudima koji su i s ono malo što su imali pomogli u razvoju mog talenta.

Sa 16 godina sam otišao u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića gdje sam se susreo s djelima antike, dakle grčke, rimske skulpture itd. Pri dolasku sam se također susreo i s ruglom. Bio sam dijete sa sela, nisam imao mnogo, u Split sam došao obučen u opanke i crvenkapi. Splićani su mi se rugali, naravno oni su gradski sloj, a ja sam ipak bio mali vlaj (seljak), ali s velikim ambicijama. Doduše, kad su primjetili moj veliki talent, nazvali su me “Čudo od Vlaja“ i taj nadimak je ostao dugo vremena povezan s mojim imenom.

Nakon Splita, školovanje sam nastavio u Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, nakon što me Zagrebačka obrtna škola nije primila jer sam bio prestar. Prestar!? Možete li vjerovati? No, taj argument nije značio Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, koja je ipak bila puno važnija i značajnija ustanova… tu sam razvijao svoj umjetnički ukus. Dugo i naporno je trajao moj put do vrha, no uspio sam ,uz sve okolnosti u kojima sam bio

A sada došlo vrijeme za otkrivanje jako zanimljivog djela mog života. Nadam se da ste spremni jer ulazimo u avanture mog ljubavnog života. Za početak na moj život i na sva moja djela utjecalo je 5 predivnih žena, svaka posebna na svoj način, Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je bila romantična ljubav,no tragična te o njoj ne pričam nikome pa će i za vas ostat tajna, znate koliko je tragična bila kad se ne spominje niti u ikojoj biografiji o meni tek u 2 pisma iz Beča ocu u Otavici, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta pretežno obiteljska.

Uz sve to moje znanje Njemačkog je bilo loše i dugo me mučio osjećaj da sam neuk, bez škole……. Hmmmmm možda me zato 1 ljubav toliko potresla koja se desila krajem 1902.g a već sam do 1903g. blago rečeno bio totalno oduzet i zaaljubljen do ušiju.