Budite pozdravljeni!

Danas ću vas upoznati sa svojim putem do uspjeha, svojom mladošću, prožetu svakojakim težnjama, usponima i padovima i najljepšim trenutcima mojeg života. Bilo bi lijepo započeti od rođenja, zar ne?

Rođen sam 15. kolovoza 1883. , u Vrpolju(Slavonski Brod).Podrijetlom sam iz Otavica, malog mjesta u Dalmatinskoj Zagori. Moje rođenje bilo je ishod našeg putovanja, zbog kojeg i jesam rođen u Vrpolju. Vjerujem da je to lijepo mjesto, međutim nikada nisam bio tamo. Osim prvobitno na rođenju naravno(lol).No dobro. Djetinjstvo, moje divno djetinjstvo, ja proveo sam u Otavicama. Moram vam priznati, djetinjstvo ja zaista najbezbrižnije razdoblje.

Sjećam se naših pustolovina, igara, naših sanarenja. Svih 30 bi se okupilo, te bi zaigrali kolombare, franje i lovice. Mogli smo se po cijele dane samo igrati vani. Po kiši i po snijegu. Da..(nostalgični pogled u daljinu)To moje djetinjstvo prožeto je osim igrom, i religioznošću moje obitelji. Moja baka uvijek je pokušavala prenijeti svojim unucima vjeru. Pričala bi nam o Isusu na najzanimljivije načine, pokušavajući nam približiti bibiljske zapise. U slobodno vrijeme, čuvajući ovce, o epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade.

A sada došlo vrijeme za otkrivanje jako zanimljivog djela mog života. Nadam se da ste spremni jer ulazimo u avanture mog ljubavnog života. Za početak na moj život i na sva moja djela utjecalo je 5 predivnih žena, svaka posebna na svoj način, Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga.

Kada sam sa 17 godina došao u Beč potkraj 1900. g da budem iskren osjećao sam se osamljeno. Osim svojega kuće domaćina i njegova dva sina, nikoga drugoga nisam poznavao. No upisom na Umjetničku akademiju stekao sam neke prijatelje, ali i tada sam se držao dosta odvojeno od društva i inače živa i veseloga bečkoga života. Učenje, čitanje, obilaženje muzeja i galerija, a pogotovo neumorni rad, u potpunosti su zauzeli svo moje slobodno vrijeme.

Uz sve to moje znanje Njemačkog je bilo loše i dugo me mučio osjećaj da sam neuk, bez škole……. Možda me zato 1 ljubav toliko potresla koja se desila krajem 1902.g a već sam do 1903g. blago rečeno bio totalno oduzet i zaljubljen do ušiju.

Moja prva ljubav Olimpija, bila je to jako posebna žena u mom životu, kažu da se prve ljubavi nikad ne prebole kažem i ja da je tako, puno vremena smo nas dvoje provodili skupa, ali znali smo oboje da će nas ova ljubav koštat, pisao sam ocu o njoj o tome koliko smo ludo bili zaljubljeni , koliko smo plakali, A zašto smo plakali? Zato što smo znali da se ne možemo gledati na vijeke, a ne možemo činiti ono šta drugi ljudi čine. Znate pisali smo si često, ali zadesila se tragedija. Umrla je moja Olimpija od tuberkuloze, ostavila je mene sa suzama i djelima koja su mi micala misli od smrti moje voljene Francuskinje, zato je vrijeme da završimo priču o mojoj prvoj ljubavi znate stavrno ne volim pričat o njoj.

Nastavimo na Ružu, bila je to žarka ljubav između nas koja se desila potkraj 1903.g , bila je to moja prva žena, volila je ona mene ma i previše, toliko da mi je i ljubavnice namještala i kupovala razne darove a sve to da je nebi ostavia. Da van buden iskren nisan se baš najbolje ponaša prema njoj i time se ne ponosin, ona dite mlada nije tila, a kasnije je bilo kasno….I tako je prošlo 20 godina s mojon Ružon, u tih 20 godina braka s Ružom, posebnu pažnju mi je uzela mi je fatalna crnka Ružena, bia san fasciniran njon, al ona je smatrala da je platonska ljubav moguća i plemenita dok je kod mene to bilo drukčije i tako šta da van kažen ostavila mene moja treća muza, ženu mi nije smirilo šta me Ružena ostavila te mi je nastavila namištat ljubavnice, Posebno mi je za oko upala Marija, žena uglednog dubrovačkog trgovca.

Obožava san je portretirat, crtat , čak san joj lice prenia i na “Gospu od anđela” u mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, kao ljepoticu s knjigom u ruci. Ruža je poticala moj odnos s Marion, dokle god joj nisan spominja Ruženu, govorila mi je često „ona je demon“, „ti nju nisi zaboravia“……I tako se lagano kraj braka Ruže i mene počea bližit, bez obzira na naše padove i uspone, bilo je to 20 lipih godina s mojon Ružon koja je na kraju zaslužila više i nešto šta mislin da stvarno nije znala da je bez obzira na sve bila moja životna ljubav. Nakon braka objasnia san Ruži da supružničkih obveza prema njoj više neman , ali da ću joj uvijek biti prijatelj i drug , i to sam obećanje poštovao, isto kao i njezinu neupitnu i bolnu ljubav prema meni. Još pri kraju našeg braka Ruža je počela imat toliko ispada ljubomore da ih više nisan moga podnit i tad san upozna Olgu.

Ostavila je na meni jak dojam. S njon san se civilno oženia 1928., a crkveno 1942. Imali smo četvero dice, nažalost 2 je preminulo.

Od svih 5 ljubavi Ruža je ostavila najveći utisak u mom životu zbog svega šta smo prošli skupa. To bi vam bilo to o mojim ljubavnim pričama.