O lijeku
Lijekovi (medikamenti, grč. φάρμαϰοı, lat. medicamenta), ljekovite tvari biljnog i životinjskoga podrijetla te mnogobrojni organski i anorganski sintetski proizvodi za koje je znanstvenim postupkom utvrđeno da se u određenim količinama i na određen način mogu upotrebljavati radi otkrivanja, suzbijanja, olakšavanja, ublažavanja i liječenja bolesti ili simptoma bolesti i štetnih pojava u čovječjem i/ili životinjskom organizmu, odnosno radi drugih medicinski opravdanih ciljeva.
Često se nazivaju korisnim otrovima, jer su otrovi u malim dozama uglavnom dobri lijekovi, a korisni lijekovi u prevelikim su dozama otrovni. Osnovni su preduvjeti za upotrebu lijeka njegova djelotvornost, pouzdanost, neškodljivost, propisanost kvalitete, s jasnom uputom o području i načinu primjene, mogućim popratnim pojavama i stanjima u kojima se određeni lijek ne smije primjenjivati
Kliničko ispitivanje prolazi nekoliko faza:
Faza 1 procjenjuje podnošljivost i toksičnost za čovjeka. Različite doze spoja daju se malom broju (obično 20–80) zdravih, mladih dragovoljaca, većinom muškaraca, da se utvrdi kinetika i doza pri kojoj dolazi do znakova toksičnosti.
Faza 2 procjenjuje da li ispitivana tvar doista djeluje na ciljni poremećaj. Obično je prima oko 100 bolesnika radi liječenja ili prevencije tog poremećaja. Usto se određuje optimalan odnos doze i odgovora.
Faza 3 procjenjuje učinke lijeka na većim (stotine do tisuće), heterogenijim skupinama bolesnika ne bi li se potvrdila pretpostavljena terapijska namjena. Ta faza osim toga uspoređuje novi lijek s već postojećima, s placebom ili s jednim i drugima. U takve se pokuse uključuju mnogobrojni kliničari i niz istraživačkih centara. Cilj je provjeriti efikasnost i utvrditi učinke, dobre ili loše, koji nisu zamijećeni u ranijim fazama.
Faza 4 se provodi nakon registracije novog lijeka. To su prospektivna istraživanja koja uključuju veliki broj ljudi. Često se ispituju posebne subpopulacije, npr. trudnice, djeca ili starije osobe. U toj se fazi posebno prate nuspojave.
Prošlost
Od pamtivijeka čovjek kao umno biće uočava povezanost uzimanja tvari iz prirode (životinjskog, najčešće biljnog te mineralnog podrijetla) i tijeka bolesti. O staroindijskoj i starokineskoj umješnosti ni slova. Vrlo rano liječenje te priprava i korištenje lijekova dolaze u ruke izabrane manjine koja svoja znanja "nije dijelila okolo". Koliko je to učinjeno zbog čuvanja privilegija, a koliko da znanje ne dođe u neuke ruke, zasebna je tema. Isto tako, rano je uočeno da učinak lijeka ovisi o određenoj količini (dozi) jer, kad je količina premalena, učinka nema, a ako je prevelika, lijek se pretvara u otrov. Većina gotovih lijekova biljnoga podrijetla (neposredno ili umjetno proizvedena po "receptu majke prirode"). zimanje lijekova mnogo je složeniji i odgovorniji postupak nego što to mnogi, kad postanu bolesnici, znaju i umiju.
Sadašnjost
Lijekovi nisu smanjili broj bolesti u svijetu, niti su smanjili broj bolesnih, ali su smanjili smrtnost od mnogih bolesti (ili sudjelovali u tome). Lijekovi, nažalost, poskupljuju u odnosu na učinke koje polučuju. Proizvodnja lijekova profitna je djelatnost, a zdravstvena djelatnost to u pravilu nije. Ako su pokazatelji neovisnih istraživanja točni (a nema razloga za sumnju), tada naši osiguranici ne iskoriste nešto više od jedne četvrtine svih lijekova izdanih na recept. Što se sve moglo učiniti za tako upropaštene milijarde (kuna) nešto je od čega glava zaboli.
Prema jačini djelovanja razlikuju se lijekovi slabijega, jakog i vrlo jakog djelovanja. Lijekovi jakog i vrlo jakog djelovanja moraju se čuvati odvojeno od ostalih lijekova i ljekovitih tvari.
Prema načinu primjene razlikuju se lijekovi za unutarnju i za vanjsku primjenu, odnosno oni koji se uzimaju:
Kroz usta se u organizam unose tablete, obložene tablete (film-tablete, dražeje), šumeće tablete, lingvalete, kapsule, zrnca, prašci, sirupi, kapi, čajevi.
Lijekovi koji se uštrcavaju injekcijom u venu, mišić, pod kožu ili u kožu pripremaju se u obliku otopina, suspenzija, sterilnih prašaka, liofilizata i infuzijskih otopina.
Lokalni lijekovi koji se primjenjuju nanošenjem na kožu, inhalacijom, ukapavanjem u oči, nos ili uho, ispiranjem tjelesnih šupljina, izrađuju se u obliku krema, masti, gelova, posipa, losiona, suspenzija, otopina, pjena, linimenta, čepića, globula, bacila i klizma.
Prema djelovanju, odnosno prema terapijskoj upotrebi, lijekovi se razvrstavaju u 13 skupina, koje čine pripravci s učinkom na probavni sustav i mijenu tvari, krv i krvotvorne organe, krvožilni sustav, kožu, mokraćno-spolni sustav, koštano-mišićni sustav, živčani sustav, dišni sustav i osjetila, te spolni hormoni, sustavni hormonski pripravci osim spolnih hormona, pripravci za liječenje sustavnih infekcija i zloćudnih bolesti, te pripravci za liječenje infekcija uzrokovanih parazitima.
U svijetu se povećava raskorak između broja zdravstvenih radnika i broja bolesnika, što smanjuje dostupnost, ali i nadzor nad uzimanjem lijekova. Raste broj osjetljivih na sve i sva, pa tako i na lijekove (kojima su takve pojave bile izuzetak); raste broj bolesti, stanja i poremećaja koji se ne liječe lijekovima, naprimjer debljina. očekuje se nagli razvitak u proizvodnji »pametnih« lijekova, onih koji djeluju na onaj dio tijela gdje je problem, a ne na cijelo tijelo (zamislimo zloćudnu novotvorinu veličine jednog kubičnog centimetra, a cijelo tijelo je, recimo, 75 000 cm3 ); treba očekivati nova otkrića za stare probleme; još je puno toga skrivenog u prirodi što čeka da bude otkriveno, naravno, prije nastupa loše sudbine koja danas prijeti neotkrivenoj prirodi; kemičari, biokemičari i farmakolozi, također, neće posustati u smišljanju novoga.
Kronična bol, rehabilitacija nakon ozljede ili pak trajna oštećenja koja su rezultirala nepovratnim gubitkom pokreta, samo su neka od područja u suvremenoj medicini u kojima se sve češće primjenjuju nove tehnologije poput električne stimulacije i robotike. Primjena ovih metoda nije novost u medicini, no napredak tehnologije sve više širi lepezu njezine primjene i poboljšava postojeća rješenja.
Robot se koristi kao alat kojim liječnik obavlja operaciju. Robot nema tu inteligenciju i rekao bih da je neće ni imati. To će uvijek biti jedan sofisticirani alat koji se koristi uz superviziju stručnjaka. Jasno mi je da tu postoji svojevrsna predrasuda da će roboti preuzeti posao kao što se dogodilo u industriji, no mislim da to u medicini baš i nije moguće jer je znanje i dalje ono što je u medicini najvažnije, poručuje Došen.
Farmacija
Farmacija je multidisciplinarna znanost koja se bavi pronalaženjem, ispitivanjem, razvojem, proizvodnjom, opskrbom i odobravanjem lijekova i medicinskih proizvoda. U RH to je znanstveno polje u području biomedicine i zdravstva. Farmacija primjenjuje znanja iz kemije, biologije, epidemiologije, statistike, matematike, fizike, kemijskoga i biokemijskoga inženjerstva te ima dodirne točke s medicinom.
U starome vijeku i ranome srednjem vijeku, medicina i farmacija smatrale su se istom vještinom. Farmaceutska struka odvojila se od medicinske 1240. prema zakoniku Ars medicamenta componendi njemačkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Fridrika II. Kadšto se naziv farmacija kao istoznačnica rabi za ljekarništvo, zdravstvenu djelatnost koja obuhvaća nabavu, izradbu i čuvanje lijekova, ispitivanje njihovih svojstava i kakvoće, opskrbu stanovništva lijekovima i medicinskim proizvodima te pružanje kvalitetne i stručne zdravstvene usluge. Na osnovi Zakona o ljekarništvu (1894.), u Hrvatskoj se ljekarništvo prestalo smatrati obrtom čime su ljekarne postale zdravstveni zavodi, a ljekarnički laboratoriji prerasli su u tvornice lijekova, što je omogućilo začetak farmaceutske industrije i industrijske proizvodnje lijekova. Kako je velik dio posla preuzela farmaceutska industrija, ljekarnik se sve više usmjeravao na izdavanje lijekova i opskrbu lijekovima i medicinskim proizvodima. Otkrivanjem, razvojem i industrijskom proizvodnjom farmaceutskih sirovina, međuproizvoda, gotovih lijekova i medicinskih proizvoda bavi se farmaceutska industrija, grana kemijske industrije. Oblikovanjem lijekova bavi se farmaceutska tehnologija.
Preteče nastavnih i obrazovnih ljekarničkih ustanova u Hrvatskoj bili su ljekarnički laboratoriji gdje su ljekarnici do XIX. st. stjecali prvo praktično iskustvo. Začetnici farmacije i pokretači studija farmacije u Hrvatskoj bili su Julije Domac, Bohuslav Jiruš, Gustav Janeček, Vinko Dvorak, Antun Heinz, Antun Vrgoč, Jaroslav Ječmen, Franjo Benzinger , Hrvoje Iveković, Fran Kušan, Ivo Corubolo, Dragutin Marković, Dragutin Kolbah, Ivan Štivić i mnogi drugi istaknuti stručnjaci farmaceuti. Studij farmacije u Hrvatskoj utemeljen je na Sveučilištu u Zagrebu 1882. u okviru Mudroslovnoga fakulteta. Od 1942. nastava se izvodi na samostalnom Farmaceutskom fakultetu (danas Farmaceutsko-biokemijski fakultet u Zagrebu), a završetkom studija stječe se akademski naziv magistar farmacije.
O nama
.jpg )
