Osijek

Osnutkom Nogometnog kluba Osijek smatra se 27.veljače 1947. godine. Prije imena koje nose od 1967. , bijelo-plavi su bili Proleter i Slavonija. Dugo su godina Proleter i Slavonija, kako se naš klub zvao sve do proljeća 1967. godine, igrali na saveznoj drugoligaškoj sceni, a 1953. premijerno je izboren plasman u Prvu ligu bivše Jugoslavije. Najpoznatija imena i ljubimci publike u tadašnjem sastavu bili su Andrija Vekić i Franjo Rupnik. Proleter u jesen '58. seli sa šljakastog igrališta „Kraj Drave“ na stadion Gradski vrt, a 1962., u statusu drugoligaša, mijenja ime u Slavonija. Pet godina kasnije to se sportsko društvo raspada te klub uzima novo ime NK Osijek koje je ostalo do danas. Dotadašnje službene boje, crvenu i plavu, mijenjaju bijela i plava, koje su također ostale prepoznatljivo obilježje našeg nogometnog kolektiva. Prvi naslov prvaka nekadašnje Druge lige Sjever dolazi 1970. godine. Međutim, u pokušaju proboja do elitnog razreda zaustavio nas je Borac iz Banjaluke, 12 mjeseci kasnije Bijelo-plavi ponovno pokušavaju doći do Prve lige, ali se ispriječio skopski Vardar. Iduće kvalifikacije Osijek je dočekao 1973. kada su osječki nogometaši, preko Prištine, ponovno došli do završnog kruga. Onda se dogodilo i ono legendarno gostovanje u Zagrebu i rušenje rekorda stadiona u Maksimiru (prodano 64.128 ulaznica!), a iz Osijeka je došlo, prema nekim procjenama, čak dvadeset tisuća navijača! Ipak, jedanaesterci su, nakon remija 2:2 u 90 minuta igre, presudili u korist momčadi Zagreba. Ostalo je zapisano da je taj dvoboj najposjećeniji sportski događaj ikada održan na području Republike Hrvatske i teško je vjerovati da će u doglednoj budućnosti biti nadmašena brojka gledatelja na tribinama! Nakon 21 godine čekanja, 1977. je napokon osiguran dugo očekivani povratak u prvoligaško društvo. Osječani su suvereno prošli kroz drugoligaško natjecanje, a više se nisu morale igrati kvalifikacije za plasman među najboljih 18 klubova nekadašnje države na ovim prostorima. Tako je legendarna momčad s pouzdanim Pavom Majerom na vratima, britkim Miletom Dumančićem u obrani, dirigentom Stjepanom Čordašem, nezadrživim Ivicom Grnjom te ubojitim golgeterskim tandemom Ivan Lukačević – Ljupko Petrović vratila klub tamo gdje je apsolutno i pripadao. Najbolji plasman u Jugo-ligi je bilo osvojeno šesto mjesto. Vrijedno je napomenuti i da je Davor Šuker, nekadašnja svjetska „Zlatna kopačka“, jedini nogometaš Osijeka koji je bio najbolji strijelac u Prvoj saveznoj ligi u njezinoj povijesti.

Prvu sezonu prvenstva samostalne Hrvatske Osječani nisu, zbog ratnih okolnosti, mogli igrati na svom stadionu, pa su domaće utakmice upriličene u Đakovu, Donjem Miholjcu i Kutjevu. Unatoč tomu izboreno je odlično, treće mjesto, a kormilo je bilo u rukama Stjepana Čordaša. Osijek se brzo isprofilirao kao jedan od četiri najveća hrvatska nogometna kluba, a tome su svjedočili plasmani i ostvareni rezultati. Jednu od najboljih natjecateljskih godina u povijesti, Bijelo-plavi su odigrali 1994/95. Tada smo također bili treći, a sve do posljednjeg kola naša je momčad imala matematičke šanse za naslov prvaka. Međutim, pred krcatim Poljudom ipak se nije moglo do podviga nad Hajdukom koji je zaslužio titulu. Na klupi je u to vrijeme bio Ivo Šušak, dok je Robert Špehar tada postao prvi „topnik“ HNL-a što mu je kasnije još jednom uspjelo, ponovno u najdražem dresu. Sezonu nakon toga Osijek je prvi puta izašao u Europu, no Slovan iz Bratislave je bio nepremostiva prepreka u pretkolu Kupa UEFA.

Momčad nam je i nakon toga ostala pri vrhu, pa je 1998. godine opet izborena treća pozicija, a '99. je osvojen i za sada jedini trofej - Kup Hrvatske. Bilo je to u dramatičnoj pobjedi nad vinkovačkom Cibalijom u Maksimiru (2:1). Strijelci u rezultatskom preokretu bili su Dumitru Mitu i Davor Lasić koji je „zlatnim golom“ u produžetku razveselio brojne ljubitelje nogometa i općenito sporta u gradu na Dravi. Trener je bio pokojni Stanko Poklepović. Vrijedi spomenuti kako je nešto ranije (1998.) ostvaren i prvi značajniji europski rezultat. U Gradskom vrtu je svladan ugledni Anderlecht rezultatom 3:1, no u uzvratu su Belgijanci slavili s dostatnih 2:0 za prolaz u sljedeće kolo Kupa UEFA. Onda je uslijedila sjajna jesen 2000., koje se svaki navijač ponosno prisjeća. U Europi su eliminirani danski Brondby (2:1, 0:0) i Rapid iz Beča (2:1, 2:0), a samo je nekoliko minuta dijelilo naše dečke od europskog proljeća. Naime, praška Slavija je poražena s 2:0 pred punim osječkim tribinama, a više od tisuću osječkih navijača bilo je na uzvratu u Pragu gdje je Osijek nes(p)retno izgubio s 5:1 iako je do 90. minute imao zaostatak od 3:1 koji ga je vodio u šesnaestinu finala Kupa UEFA. Lijepo je podsjetiti se kako su Osječani te sezone postali i jesenski prvaci Hrvatske, no loš start proljetnog dijela, nakon što je klub napustio Nenad Bjelica, rezultirao je otkazom treneru Stanku Mršiću, a konačni plasman bio je već ranije nekoliko puta dosegnuto treće mjesto. Svi još pamte generaciju u kojoj su bili Damir Vuica, Ivo Ergović, Ivica Beljan, Bakir Beširević, Mato Neretljak, Almir Turković, Dumitru Mitu… predvođenu liderom na terenu Nenadom Bjelicom. On je te milenijske godine bio i službeno proglašen najboljim hrvatskim nogometašem i to u konkurenciji brojnih reprezentativnih zvijezda koje su igrale u jakim inozemnim klubovima.

U nešto kasnijem razdoblju NK Osijek je još jednom osvojio treće mjesto i to pod vodstvom Ilije Lončarevića, a priliku za drugi trofej imao je u finalu nacionalnog Kupa 2012. godine, protiv Dinama. U Gradskom vrtu je bilo 0:0, a u Maksimiru je pet minuta prije kraja Josip Lukačević s bijele točke imao prigodu izjednačiti rezultat na 2:2, ali ipak nije zabio i slavili su Modri. Uslijedile su neke skromnije i rezultatski slabije godine, a kulminacija je bila 2013./2014. Tada je pogodak spasa postignut u samoj završnici posljednjeg prvenstvenog ogleda s izravnim konkurentom za opstanak Hrvatskim dragovoljcem. Dugo će se pamtiti da je strijelac za izjednačujućih 1:1 bio Josip Barišić, a navijači su na terenu s igračima podijeli radost na kraju zaista teške i turbulentne sezone. Posebno se poglavlje Nogometnog kluba Osijek odnosi na razdoblje od veljače 2016. koje je označilo početak sasvim novih odnosa i djelovanja u Gradskom vrtu. Kolektiv kojemu je, uslijed dugova i arbitraža, opasno prijetilo pokretanje stečaja dočekao je svoju renesansu. Osijek je, prvi put u svojoj povijesti, dobio privatne vlasnike. Mađarski poduzetnik Lorinc Meszaros otkupio je većinski paket dionica te za predsjednika kluba postavio Osječanina Ivana Meštrovića. NK Osijek je na svim razinama postao stabilan, igrački jači i puno ambiciozniji. Uloženo je puno novca u svakom segmentu uspješnoga djelovanja. Ne samo da smo se vratili među najbolje momčadi hrvatskog nogometa, nego se puno napravilo i na planu brendiranja Kluba i njegove prepoznatljivosti daleko izvan našeg grada i Slavonije. Projekt #pokrenimograd od početka je zaživio i svakim je danom bivao sve intenzivniji.

Bijelo-plavi navijački klub prešao je brojku od 24.000 članova, a prosjek prodanih godišnjih ulaznica je veći od 4.000. Najpopularniji sportski kolektiv u gradu na Dravi ima i svoj Web shop s navijačkim artiklima i originalnim klupskim dresovima, a krasi ga i sudjelovanje na brojnim događajima i manifestacijama kojima se potiče nešto pozitivno u gradu na Dravi. Pred brojnim gostima u osječkom HNK-u, kraljem veljače 2017., na vrlo lijep i upečatljiv način obilježili smo i proslavili 70. godišnjicu postojanja. Tada su klupski vlasnici najavili i izgradnju novoga stadiona s kojom se krenulo u ljeto 2018. godine. Na lokaciji Pampas svakodnevno „niče“ najmodernija nogometna arena u Hrvatskoj kapaciteta 13.000 mjesta, jedina u Domovini koja će imati natkrivene sve četiri tribine. Također, odmah uz budući stadion bit će i iznimno funkcionalni kamp Škole nogometa sa sedam pripadajućih terena. Ne treba posebno ni isticati koliko će to poboljšati i unaprijediti uvjete rada Bijelo-plavih, posebno kada je riječ o mlađim kategorijama… Nakon dva četvrta mjesta, u sezoni 2018/19 momčad se izborila za treću poziciju, pod vodstvom mladog trenera Dine Skendera. Njegov je, pak, prethodnik Zoran Zekić potpisao dvije najveće klupske pobjede. U kvalifikacijama Europske lige, u ljeto 2017., rušili smo slavni PSV, prvo u Eindhovenu, a potom i u Gradskom vrtu, oba puta rezultatom 1:0. Tribine su bile rasprodane, baš kao i u izlučnom ogledu s bečkom Austrijom koja je u dvostrukom međusobnom ogledu tek zahvaljujući golu više u gostima dosegnula prolaz u skupinu EL. O generalnoj uspješnosti NK Osijek u mandatu vrlo agilne uprave svjedoče i dva najveća izlazna klupska transfera u povijesti, prvo Boška Šutala u Atalantu, a potom i Mirka Marića u Monzu, kao i spoznaja da smo opet dobili svoje predstavnike u najboljoj nacionalnoj vrsti, kao i u mladim selekcijama Hrvatske.

Početkom rujna 2020. novi klupski predsjednik Ferenc Sakalj za šefa stručnog stožera postavlja Nenada Bjelicu, prethodno izabranog za najboljeg trenera u HNL-u. On je sa svojim suradnicima uspostavio nove standarde u sportskom segmentu funkcioniranja, što se moralo već u startu odraziti i na rezultate. Vrijedno je spomenuti i kako je glavni sponzor osječkog nogometnog prvoligaša Lorinc Meszaros dobio prestižno priznanje Grada Osijeka koji ga je proglasio počasnim građaninom. Apsolutno zasluženo s obzirom na sve što je g. Meszaros napravio za Nogometni klub Osijek, ali i za prateću infrastrukturu, koja će dovršetkom izgradnje stadiona i kampa na Pampasu biti na ponos našim sugrađanima! Bijela i plava boja nisu oduvijek predstavljalje Klub. Klub kroz povijest nije mijenjao samo ime, već i klupske boje.

Tako je osječka Slavija između Prvog i drugog Svjetskog rata igrala u bijelo-crnoj kombinciji. Nekadašnji je Proleter, kasnije preimenovan u Slavoniju, imao tradicionalnu crveno-plavu sportsku opremu. U njoj su kasnije igrali i nogometaši Osijeka, kako je klub nazvan 3. travnja 1967. godine, kada je sportsko društvo Slavonija osamostalilo nogometni klub. Početkom 70-ih godina prošloga stoljeća službene klupske boje postale su bijela i plava, koje su bile i ostale boje Grada Osijeka. Od tada, bijelo-plava kombinacija boja živi u grbu, logotipu, imenu, stadionu, pjesmama... i predstavlja važan dio identiteta Kluba. Grbovi grada Osijeka i Osječko-baranje županije su poslužili kao vodilja u stvaranju grba NK Osijek. Ima prepoznatljivi oblik stiliziranog štita, a u njegovom središnjem dijelu naglašen je most na tri luka preko rijeke Drave koja je jedan od dugovječnih osječkih simbola. Na sredini toga mosta uzdiže se pravokutna kula s tri kruništa, s dva pravokutna prozora i jednim vratima. Iznad je horizontalni natpis NK Osijek ispisan velikim štampanim slovima.

Otkako je hrvatske samostalnosti, grb je redizajniran s križom u lijevom gornjem kutu, kunom u sredini i šesterokrakom zvijezdom u desnom gornjem kutu. Križ, dakako, simbolizira vjeru i pripadnost kršćanskoj civilizaciji, kuna je dio povijesnog grba Slavonije, a Marsova zvijezda bitan je dio slavonskog grba još od daleke 1496. godine kada ga je svojom poveljom potvrdio kralj Vladislav II Jagelović i simbol je stoljetne borbe za održanje i samobitnost. Kasnije, u prvoligaškoj konkurenciji, zanimljivo je istaknuti, Osječani su s najvećom razlikom slavili u gostima i to kod tuzlanske Slobode u sezoni 1989/90. kada su svoga domaćina deklasirali s 5:0. Što se tiče HNL-a, natjecanja otkako je hrvatske državne samostalnosti, bijelo-plavi su bili najuvjerljiviji u gostujućem ogledu s Radnikom u Velikoj Gorici kojega su u sezoni 1993/94 svladali sa 7:0. Najduži niz bez poraza Osijek je imao u svojoj nezaboravnoj sezoni 1999/2000. kada je u 17 uzastopnih utakmica pobjeđivao svoje protivnike u službenim nastupima ili barem igrao neriješeno. Pritom su bijelo-plavi ostvarili 12 pobjeda, uz pet remija. Najduži niz poraza Osječani su imali u sezoni 2000/2001 kada su u HNL-u izgubili pet utakmica za redom. Najviše pobjeda u jednoj natjecateljskoj godini Osijek je imao 1994/95. kada je 16 puta ostvario pun pogodak u 30 odigranih utakmica. Tada su bijelo-plavi imali i najmanje poraza, samo tri tijekom cijelog Prvenstva. Ta je sezona ostala upamćena i po najvećem broju postignutih pogodaka, a Osječani su ih zabili 65 u borbi za bodove, dok su ih primili najmanje u svojoj povijesti – 30 u isto toliko nastupa.

Najmanje je pogodaka postignuto u sezoni 1979/80 – 28 u 34 utakmice. Rekordno malo pobjeda je zabilježeno u sezoni 1955/56. kada je momčad pet puta pobjeđivala u 26 prvenstvenih susreta. U istoj je godini NK Osijek imao i najviše poraza, ukupno 20 s najviše primljenih golova - 94. Najviše nastupa za NK Osijek u okviru HNL-a ostvario je Bakir Beširević – 252. Tijekom ligaških sezona u bivšoj državi nije vođena sasvim precizna statistika, tako da se podaci o nastupima igrača prilično razlikuju.

Najbolji strijelac našeg prvoligaša u njegovoj povijesti je legendarni napadač Ivan Lukačević sa 126 golova. Što se tiče Hrvatske lige, rekorder je Robert Špehar koji je suparničku mrežu pogađao 54 puta i u dva navrata, u dresu Osijeka, bio prvi strijelac HNL-a. Najviše gledatelja na jednoj domaćoj utakmici Osječani su imali 1982. godine kada je susret protiv Dinama pratilo 40.000 navijača! Na rekonstruiranom Gradskom vrtu, najveća zabilježena brojka gledatelja na utakmicama Osijeka je u dvoboju Kupa UEFA s praškom Slavijom u jesen 2000., kada je na tribinama bilo 17.000 ljudi. NK Osijek je uvijek u svojim redovima imao pojedince o kojima su navijači i ljubitelji nogometa govorili s posebnim poštovanjem.