Budite pozdravljeni!
Znate, kao dijete sam uvijek volio nešto rezbariti od drva i muljike –kamena kojeg bih našao na Svilaji i uvijek bih nešto radio od blata i bilo čega što sam našao. To mi je bila najdraža zanimacija.
Nikola Adžija je prvi uočio moj talent, za kojeg nisam ni znao da je talent. Meni je to oduvijek bila nekakva vrsta zabave i nisam znao da će to pridonijeti razvoju mog kiparskog i umjetničkog stvaralaštva. Majka me najviše podržavala u tom mom „hobiju“, mada nije joj bilo baš lako dati mi vremena da se bavim nečim drugim, nečim što nije značilo samo čuvanje životinja u polju i slično.
Sa 16 godina sam imao svoju prvu izložbu. Načelnik Drniša je iznio moje rane radove, te su se skupili ljudi i pripomogli u mom „uzgoju“. Svjestan sam da sam tad mogao dobiti štapom po leđima, ali nisam! Neizmjerno sam zahvalan ljudima koji su i s ono malo što su imali pomogli u razvoju mog talenta.
Sa 16 godina sam otišao u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinića gdje sam se susreo s djelima antike, dakle grčke, rimske skulpture itd. Pri dolasku sam se također susreo i s ruglom. Bio sam dijete sa sela, nisam imao mnogo, u Split sam došao obučen u opanke i crvenkapi. Splićani su mi se rugali, naravno oni su gradski sloj, a ja sam ipak bio mali vlaj (seljak), ali s velikim ambicijama.
Doduše, kad su primjetili moj veliki talent, nazvali su me “Čudo od Vlaja“ i taj nadimak je ostao dugo vremena povezan s mojim imenom. Naime, Split mi je ostao u prekrasnom sjećanju i volio sam svaki trenutak proveden tamo.
Nakon Splita, školovanje sam nastavio u Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, nakon što me Zagrebačka obrtna škola nije primila jer sam bio prestar. Prestar!? Možete li vjerovati? No, taj argument nije značio Bečkoj akademiji likovnih umjetnosti, koja je ipak bila puno važnija i značajnija ustanova… tu sam razvijao svoj umjetnički ukus. Kad sam tek došao u Beč, monarhiju koja je buujala umjetničkim životom, morao sam pauzirati godinu jer nisam znao jezik. No ubrzo sam uspješno savladao jezik, te se uspio prilagoditi novoj sredini i stupiti u kontakt sa secesionistima s kojima sam izlagao od 1903.-1910. Uzor mi je bio profesor Otto Wagner, poznati arhitekt i jedan od predstavnika Secesije.
U Beču sam prvi put susreo Rodina koji je odmah prepoznao moj talent. Za mene je rekao da sam „čudo među kiparima“ te veći umjetnik od njega; a možete zamisliti kako sam se zarumenio, kako bi se zapravo itko zarumenio da ga tako veliki umjetnik pohvali!
1908. zahvaljujući Rodinu odselio sam se u Pariz, iznajmio studio na Montparnassu, te izradio više od pedeset skulptura u samo dvije godine za koje sam dobio prva međunarodna priznanja. 1910. izlagao sam u Beču i Zagrebu.
1915. priređujem samostalnu izložbu („one- man-show“) u Albert i Victoria muzeju u Londonu. Iako sam često prikazivao nacionalne heroje i vojskovođe, smatram da su pravi heroji oni koji su se borili za opće ideale čovječanstva. Zar nije Sv. Pavao veći heroj od Cezara?“ Završetkom rata vraćam se u Hrvatsku, u Zagrebu adaptiram kuću i gradim atelijer (1920.-1923.) - danas Atelijer Meštrović sa stalnim postavom. U Cavtatu sam izgradio grobnu kapelu obitelji Račić „Kraljica anđela“ (1920.-1923.).
Od 1926.-1931. Sam izgradio crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, dok je opremanje potrajalo do 1937. U Splitu 1931. gradim obiteljsku kuću koja je dovršena 1939. (danas Galerija Meštrović) te iste godine obnavio sam obližnji kompleks Kaštelet-Crikvine u kojem sam izgradio kapelu Svetog Križa, te toj crkvi darovao ciklus od 28 drvenih reljefa s prikazom Kristova života.
Prvi put sam otišao u SAD 1924. gdje sam upoznao velikana Nikolu Teslu. U Brooklyn Museumu u New Yorku priređena mi je samostalna izložba gdje sam izložio 132 djela. To je jedna od mojih najpoznatijih izložbi. 1928. postavljen je moj spomenik posvećen Indijancima u Chicagu; dvije konjaničke skulpture Strijelca i Kopljanika nalaze se u Central Grant Parku. U periodu između dva svjetska rata još više sam se okrenio klasičnom oblikovanju, izradio sam veliki broj reljefa, aktova i portreta kao i javnih spomenika. Ma 100% ste čuli za Grgura Ninskog. Ja sam napravio sva 3 njegova kipa! U Splitu, Ninu i Varaždinu.
1946. godine na poziv Američke akademije znanosti i umjetnosti održao samm samostalnu izložbu u Metropolitan Museumu u New Yorku, prvi put u povijesti muzeja. 1952. potpisao sam ugovor s Narodnom Republikom Hrvatskom kojim sam darovao svu svoju imovinu u Splitu i Zagrebu, mauzolej u Otavicama te više od četri stotine skulptura i crteža hrvatskom narodu. Bio sam svugdje i svagdje, djelovao i živio izvan Hrvatske, no djeco moja, porijeklo se ne zaboravlja. Bez svoje domovine nebih bio to što sam bio.
U posljednjim godinama svog života izrađujem glinene skulpture „Otac se pozdravlja sa sinom“ i „Otac se pozdravlja s kćeri“ kojima iskazujem čast ali i veliku bol povodom smrti moje kćeri Marte i sina Tvrtka.
Djela su mi izložena u Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci, u Londonu (Tate Gallery), a brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Mađarskoj, Rusiji, Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Čileu, Egiptu itd.
Dugo i naporno je trajao moj put do vrha, no uspio sam, uz sve okolnosti u kojima sam bio.
