PISMA
Početci pisma datiraju već u 4. tisućljeće pr. Kr. u civilizacijama Mezopotamije.
Dugo su kroz povijest bili pismeni jedino pripadnici viših slojeva i svećenici.
Osnovni materijali za pisanje u prošlosti su bili: pergamen, papir.
U novije vrijeme pisma su uglavnom pisana na papiru: rukopisna i nedavno tipkana.
Kako se komunikacijska tehnologija razvijala u novijoj povijesti, objavljena pisma na papiru postaju manje važna kao rutinski oblik komunikacije.
Primjerice, razvoj telegrafa drastično je skratio vrijeme potrebno za slanje komunikacije, šaljući je između udaljenih točaka kao električni signal. U telegrafskom uredu najbližem odredištu signal je pretvoren natrag u papir na papiru i dostavljen primatelju.
Sljedeći korak bio je telex koji je izbjegao potrebu za lokalnom dostavom.
Zatim je uslijedio faks (faksimil) uređaj: pismo se moglo poslati od pošiljatelja do prijemnika putem telefonske mreže kao slika.
Te tehnologije nisu istisnule fizička slova kao primarni put komunikacije; međutim, danas internet putem e-pošte igra glavnu ulogu u pisanim komunikacijama, zajedno s tekstnim porukama.
Iako u prapovijesnome razdoblju nije postojala organizirana, redovita dojavna služba, poruke i vijesti prenosile su se usmenim putem čak i na veće udaljenosti. Informacije su se izmjenjivale najčešće prigodom trgovanja, na zajedničkim slavljima, kultnim svečanostima i sl., a brzina širenja vijesti ovisila je o brzini odvijanja prometa. Osim pješice, robe i vijesti prenosile su se jahaćim konjima i zaprežnim kolima. Nalaz brončanodobnoga keramičkog minijaturnog kotača kao sastavnoga dijela kola, otkriven u Miklinovcu kraj Koprivnice, svjedoči o uporabi zaprežnih kola. U tom se razdoblju, a posebice u željezno doba, na širem europskom području uporabom zaprežnih kola intenzivirao prijevoz ljudi i robe, a time i razmjena informacija te prijenos poruka. U antičko doba prijenos vijesti i poruka dosegnuo je visok stupanj organizacije, koja je među ostalim bila uvjetovana i izgradnjom cestovne mreže na području cijelog Rimskog Carstva. Za cara Oktavijana stvorena je državna prometna organizacija cursus publicus, kojoj je zadatak bio prijenos službene korespondencije i prijevoz službenih osoba. Kao i u prapovijesno doba, transport su obavljali pješaci, kuriri na konjima ili su se rabila zaprežna kola. Utvrđene su jednolike udaljenosti među postajama (stationes positae); u najpovoljnijem je slučaju pješak prevaljivao 70 km na dan, a konjanik 200 km. Poštanske usluge za privatne osobe obavljali su glasnici – robovi, trgovci ili putnici. Područjem današnje Hrvatske prolazile su dvije glavne prometnice – Via Dalmatia uz obalni pojas i Via Pannonia kontinentalnim dijelom. Posebnu su važnost ceste dobile podjelom Rimskoga Carstva na Istočno i Zapadno u IV. st., kada su bile uključene u putni pravac od Rima do Soluna i Konstantinopola (danas Istanbul). Važnije su postaje na obali bile Tarsatica (Trsat), Senia (Senj), Iadera (Zadar), Salona (Solin), Narona (Vid), Epidaurum (Cavtat), a u kontinentalnome dijelu Siscia (Sisak), Marsonia (Slavonski Brod), Sirotis (Suhopolje), Mursa (Osijek) i Cuccium (Ilok).
Propašću Zapadnorimskoga Carstva (476) nestala je i prometna organizacija cursus publicus. U VII. st. Hrvati su naselili prostor od rijeke Drave do Jadranskoga mora te ondje stvorili ranu srednjovjekovnu državu. U uvjetima srednjovjekovne feudalne usitnjenosti država, u tom razdoblju nije postojalo zanimanje, a ni sredstva za organizirani prijenos vijesti. Razvojem obrtništva i trgovine te rastom gradova započela je organizacija glasničke službe. U razvijenom srednjem vijeku za potrebe vladara i državne diplomacije postojala je tzv. kraljevska (dvorska, državna) glasnička služba, za potrebe crkvenih redova i njihovih samostana bila je organizirana tzv. crkvena i samostanska pošta, dok su gradovi i velikaši, trgovačka i cehovska udruženja te upravne, sudske i druge ustanove, pa i bogati poduzetnici imali svoje glasnike. Izvan tih okvira nije postojala posebna javna ustanova za prijenos vijesti i pisama, pa su se manje ugledne osobe morale snalaziti same, oviseći uglavnom o susretljivosti putnika (hodočasnici, trgovci, obrtnici). U XVI. st. zbog savjesnosti i brzine posebno su bili cijenjeni glasnici Dubrovačke Republike, pa su ih francuske, španjolske i austrijske vlasti koristile za prijenos svoje korespondencije na Bliski istok, čime su ostavili traga u organiziranju međunarodnoga poštanskoga prometa između Istoka i Zapada.
Početkom XVI. st. Franz von Taxis organizirao je prvu poštansku liniju između Innsbrucka i Malinesa s vezom za Milano. Godina 1505. smatra se prijelomnom u povijesti europske glasničke službe, koja se pretvorila u koncesioniranu Taxisovu poštu. Car Maksimilijan I. prepustio je 1516. organizaciju, održavanje i eksploataciju poštohoda obitelji Taxis, koja je dobila pravo prijenosa službene i osobne pošte. Obitelj Thurn und Taxis postala je koncesionarom s koncesijama za pošte u Austriji, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Švicarskoj, Poljskoj, njemačkim državama te na području Hrvatske (zajedno s obitelji Paar). Kralj Ferdinand I. naložio je uspostavu prvoga poštohoda prema Hrvatskoj (od Graza preko Maribora i Celja do Jastrebarskoga) 1525., a 1529. uveden je poštohod Beč–Zagreb. Pošta je u tom razdoblju počela dobivati status javne službe (poštanski regal, redovite poštanske veze, utvrđeni smjerovi poštanskih linija i utvrđene cijene za prijenos pošiljaka). Osoblje koje je u diližansama pratilo putnike i poštu nosilo je odore, a kao poštanski znak pojavio se rog, koji je postao simbolom poštanske službe. Tijekom XVIII. st. poštanska služba postupno je prelazila iz ruku spomenutih obitelji pod državno okrilje. Naredbom cara Karla VI. 1722. veće poštanske urede preuzela je država, dok su manji bili ustupljeni plemićima koji su svojim obiteljskim grbovima dodali i poštanski znak rog. Hrvatskom poštom u XVIII. st. upravljalo se iz triju središta – Varaždina, Osijeka i Karlovca, koja su bila upravno podvrgnuta Beču (do 1822) i Pešti (do 1848). U XIX. st. moderna organizacija pošte uređena je zakonima, distribucija pošiljaka obavljala se iz poštanskih središta, veliki poštanski sustav zapošljavao je mnogobrojne radnike, uključena je moderna mehanizacija, a pošiljke su se prenosile suvremenim prijevoznim sredstvima.
Za primanje pisma nije potreban poseban uređaj, već samo poštanska adresa.
E-pošta može neko vrijeme ležati u pristigloj pošti prije nego što bude pročitana ili se uopće neće pročitati; vjerojatnije je da će papirnato pismo dobiti brzu pozornost čim stigne.
Pismo pruža neposredni, i u načelu trajni, fizički zapis komunikacije, bez potrebe za ispisom.
Pisma, posebno ona s potpisom na vlastitom papiru organizacije, teže je krivotvoriti nego e-poštu, i na taj način pružaju puno bolji dokaz o sadržaju komunikacije.
Pismo vlastitim rukopisom pošiljatelja osobnije je od e-pošte i pokazuje da se pošiljatelj potrudio da ga napiše.
Prema potrebi u omotnicu s slovom mogu se zatvoriti mali fizički predmeti.
Pisma ne mogu prenijeti zlonamjerni softver ili druge štetne datoteke koje se mogu prenijeti e-poštom.
E-adrese nisu sigurne i mogu se presresti putem. Iz tog su razloga pisma često preferirana za povjerljivu korespondenciju.
Danas ako ljudi žele poslati nekome nekakav bitan tekst obično ga šalju kroz e-mali ili sms-om na mobitelu. Pisma kao oblik komunikacije između običnih ljudi su uglavnom stvar prošlosti. Elektronička pošta je veoma koristan i moćan alat u poslovnom svijetu. Danas je praktički nemoguće zamisliti modernog menadžera koji ne koristi internet a s time i e-mail. Elektronička pošta u poslovnom svijetu koristi se za dogovaranje sastanaka, slanje dopisa i raznih dokumenata unutar poduzeća ili sa vanjskim partnerima. Kako se mogu slati i datoteke raznih formata (multimedijalne datoteke), e-mail se uvelike koristi i kao sredstvo oglašavanja. Ali treba napomenuti da ima i lošu stranu, jer uz razne oglase koji nam stižu vrlo često se nađe i tzv. junk mail ili spam, što je ustvari beskorisna pošta kao i ona koju dobivamo u naš stvarni poštanski pretinac, samo kod e-pošte postoji opasnost od računalnih virusa i sličnih sadržaja koji mogu nanijeti štetu, pogotovo kod ljudi koji nisu upućeni u rad s računalima.
E-pošta brzo se prenosi.
Poruke se mogu poslati većem broju primatelja u jednoj operaciji
Ne zahtijevaju plaćanje poštarine.
Nisu im potrebni materijali poput papira i tinte.
Često e-pošta zahtijeva manje formalan stil od pisma istom primatelju, pa stoga za pisanje može biti potrebno manje vremena.
Također je lakše izmijeniti nacrt nego rukom napisanim slovom.
E-pošta se može sastavljati pomoću provjera pravopisa i drugih uređaja, a time mogu prikriti neznanje.
Tijekom epidemije e-pošta ne može prenijeti bolesti.