U vrijeme antike se kameni blok odvajao od matične stijene pomoću drvenih ili
željeznih klinova, bušenjem od rupe do rupe, vatrom i živim vapnom. U kamenu se
probije određeni broj rupa, dubina istih ovisi o materijalu klinova te u rupu
stavljamo klin koje se udara čekićem dok se blok kamena ne odvoji od matične
stijene.
Transport kamena bio je jako težak posao u povijesti zbog njegove mase. Kada se
kamen iznosio sa kamenoloma koji je često bio na padini koristile su sanjke ili
valjci. Kada se kamen spustio sa padine prenosio se volovskom zapregom. Kako bi se
kamen podigao na valjke koristile su se ručne dizalice i dizalice s vitlom.
Razvio se veliki broj metoda vađenja kamena iz kamenoloma. Koriste se tehnike
koje
uključuju eksploziv, hidraulično lomljene i čak lasersko sječenje kamena. Proces
eksplozivnog vađenja se radi tako što se u postavlja eksploziv u bušotinu unutar
stijene koje nakon aktiviranja stvaraju pukotine koje olakšavaju razbijanje kamena.
U novom dobu za transport kamena vozila kao što su kamioni, željeznice i
brodovi.
Također se prati lokacija proizvoda kako bi transport bio što sigurniji i
efikasniji. U nekim slučajevima koriste se i autonomna vozila kada je lokacija jako
udaljena ili teško dostupna.
Prije same obrade potrebno je nacrtati nacrt rada koristeći papir, olovku, ravnala, trokute, šestar i krivuljari. Za obradu kamena koristili su se različiti alati ovisno o tome kakva je bila željena tekstura kamena ili koliko je mase bilo potrebno skinuti. Za skidanje veće mase i/ili grublju teksturu koristili su se: klinovi, jednošilj (mlat), dvošilj (piket), sjekira za kamen, odbijač (šćapadur), jednoredna zubača s horizontalnim sječivom (martelina, zubatka), špica (puntarul) u kombinaciji sa čekićem i župčasto dlijeto (gradina). Za skidanje manje mase i/ili finiju teksturu koristili su se: ravno dlijeto (lito) u kombinaciji sa zaobljenim čekićem, zaobljeno dlijeto, višeredna zubača (bućarda), strugač, turpija (rašpa), abraziv (polirka).
Dvošilj (piket) sastoji se od željezne glave s rupom u sredini u koju se usađuje drška od tvrdog drva. Željezna glava završava sa piramidalnim šiljcima s obje strane. Težina dvošilja je obično između dva do pet kilograma. Alat se drži s dvije ruke, a njegova glava okomito udara o kamen, ostavljajući tragove slične šiljastom dlijetu kada se koristi na ovaj način.
Špica (punatrul) je metalno dlijeo čija je dužina 20-30 centimetara, a promjer mu iznosi 1-2,5 centimetara. Jedan kraj dlijeta je ravan ili zaobljen dok njegov drugi kraj ima piramidalni vrh čija duljina varira ovisno o tome kolika je tvrdoća kamena na kojem se radi. Alat se koristi tako da se u jednoj ruci drži špica i u drugoj čekić (maca/macola). Čekićem se udara po zaobljenom vrhu špice dok piramidalni vrh špice drži vertikalno u odnosu na kamen pod kutom od 70° ili 45°.
Zubatka se sastoji od metalnog dijela s dva paralelna sječiva koja završavaju piramidalnim zubima. Zupci mogu biti dugi do 1 centimetar i široki od 2 milimetra do 1,5 centimetra. Koristi se nakon špice za skidanje viška kamena.
Bućarda je vrsta klesarskog čekića čiji metalni kvadratni krajevi završavaju piramidalnim zubima. Broj zuba ovisi o veličini alata i o tome koja je njegova namjena. Veći broj zuba na bućardi rezultira finijoj teksturi (fina bućarda) dok ona sa manjim brojem zuba rezultira u grubljoj teksturi kamena (gruba bućarda). Bućarda ima duljinu od 15 do 25 centimetara i teška je od 0,5 do 4 kilograma.
Čekić (maca/macola) se koristi za rad sa dlijetima, može biti željezni, čelični ili drveni. Veličina i oblik glave čekića i duljina njegove drške variraju ovisno o kamenu koji se obrađuje, a ponekad jednostavno zato što su različite tradicije razvile različite oblike čekića. Većina modernih klesara koristit će samo jednu vrstu čekića, ovisno o tome gdje su naučili klesati i vrsti kamena i alata koji koriste.
Ravno dlijeto (lito) je najkorišteniji alat za završnu obradu. Napravljeno je od metala i udara se sa čekićem kao i ostale vrste dlijeta. Drška mu je duljine 15 do 25 centimetara, promjera 1 do 2 centimetra te završava ravnom oštricom. Lito se u praksi drži pod kutom od 35° do 60°. Tragovi koje ostavlja ravno dlijeto obično se sastoje od glatkih nizova paralelnih ravnih linija, ponekad jedva primjetnih kada je klesar radio posebno pažljivo.
