POZNATI ASTRONOMI

Astronomija ne bi bila ništa bez svojih prethodnika, bez onih čiji su napori uspjeli iznjedriti sve što se danas zna o svemiru. Stoga se tijekom vremena nekoliko poznatih astronoma istaknulo zahvaljujući svojim impresivnim znanstvenim otkrićima.Bez njihovog doprinosa, zasigurno bi većina koncepcija bila drugačija.Popis je predugačak, ali bez sumnje su slavni astronomi ovu titulu zaslužili zahvaljujući svojim uspješnim istraživanjima. Prije nekoliko stoljeća, oni su bili ti koji su utrli put za nastaviti raditi na otkrivanju novih kozmičkih misterija.
Svi poznati astronomi, kao Kopernik, Kepler, Galileo, Einstein, Hubble i Herschel imaju nešto zajedničko. Unatoč tome što su bili udaljeni između svojih vremena, neumorno su radili na potpunoj revoluciji u spektru znanja do tada. Njegovi ideali i teorije izazvali su revitalizirajuće učinke za znanost, budući da su praktički njeni očevi.

Johannes Kepler

Njemački astronom, matematičar i astrolog rodio se 27. prosinca 1571. u Weil der Stadt kraj Stuttgarta, a umro je 15. studenog 1630. u Regensburgu. Studirao je na Sveučilištu u Tübingenu (1589–94), gdje ga je astronomiji poučavao Kopernikov sljedbenik njemački astronom i matematičar Michael Mästlin, 1594. prihvatio katedru astronomije u Grazu. Njegov su rad zapazili Galileo Galilei i Tycho Brahe, koji ga je pozvao za pomoćnika u Prag. Nakon Braheove smrti 1601., preuzeo je njegov položaj dvorskoga matematičara i astrologa cara Rudolfa II. Od listopada 1604. do početka 1606. promatrao je novu zvijezdu, koja je sjajem u maksimumu nadmašivala sjaj Jupitera; na mjestu zvijezde, za koju se danas zna da je bila supernova, zapažaju se samo difuzni ostatci, bez ostatka zvijezde. Koristeći vrlo točna Braheova opažanja planeta Marsa, Kepler je otkrio pravilnosti u planetskim gibanjima (→ keplerovi zakoni). Prva dva zakona objavio je 1609. u svojem glavnom djelu Nova astronomija (Astronomia nova). On je bio prvi od astronoma koji se sasvim riješio epicikala, geometrijskih konstrukcija koje su uvedene u geocentričnom sustavu. U istom djelu objavio je svoje tumačenje plime i oseke kao posljedice djelovanja Mjeseca. Newton je, na temelju dinamike i triju Keplerovih zakona, ustanovio zakon opće gravitacije. Nakon Praga, Kepler je 1612. prešao u Linz, gdje je predavao matematiku. Godine 1615. izdao je matematičko djelo Nova stereometrija vinskih bačava/tj. zakrivljenih ploha/ (Nova Stereometria Doliorum Vinariorum), u kojem se služio postupcima koji ga čine pretečom infinitezimalnoga računa. Godine 1619. objavio je djelo Skladnosti svijeta (Harmonices mundi) u kojem se izlaže njegov treći zakon. Nastavljajući Braheov rad, 1627. izdao je Rudolfinske tablice (Tabulae Rudolphinae) za izračunavanje položaja planeta, s logaritamskim tablicama, tablicama atmosferske refrakcije te zvjezdanim katalogom s 1005 zvijezda. Tablice su bile u upotrebi još cijelo stoljeće. Kepler je pridonio i modernoj optici konstrukcijom astronomskoga teleskopa (→ keplerov dalekozor), a također i tumačenjem širenja svjetlosti i djelovanja oka. Po njem su nazvani planetoid (1134 Kepler), krater na Mjesecu (Kepler), krater na Marsu (Kepler) i supernova (Keplerova supernova).

Nikola Kopernik

Nikola Kopernik, pruski astronom iz Kraljevske Pruske koja je od 1466. pripadala Poljskom Kraljevstvu. Iz redova je isusovaca. Studirao je na Sveučilištu u Krakovu. Od 1496. do 1500. u Bologni je studirao kanonsko pravo, ali se najviše posvetio studiju astronomije. Postavši kanonikom katedrale u Fromborku, napustio je Italiju, ali se 1501. vratio i u Padovi studirao medicinu, a u Ferrari postao doktor kanonskoga prava. Od 1505. do smrti živio je u Poljskoj. Nastanio se u Fromborku, gdje je u jednoj kuli organizirao svoj opservatorij. Nije se odazvao ni pozivu da na Lateranskome koncilu (1512. – 1517.) izloži svoje mišljenje o reformi kalendara. Kopernik je u Raspravici dao prvu skicu nove heliocentrične teorije, koja je protuslovila vladajućemu, Ptolomejevu geocentričnomu sustavu svijeta sa Zemljom u središtu. Nastavio je raditi na svojem sustavu do pojedinosti, pa je, prosuđujući na osnovi principa relativnosti gibanja, dao jednostavan sustav: Zemlja i planeti jednoliko se gibaju po kružnicama, u središtu kojih je Sunce. Unutar nebeske sfere zvijezda stajaćica nižu se putanje planeta, a u središtu cijeloga svijeta nalazi se Sunce. Dnevnu vrtnju nebeskoga svoda objasnio je dnevnom vrtnjom ili rotacijom Zemlje, a smjene godišnjih doba obilaženjem Zemlje oko Sunca. Petlje u putanjama planeta objasnio je kao pojavu koja nastaje zbog gibanja Zemlje i planeta oko Sunca. Iz veličine petlja, koja je to manja što je planet udaljeniji od Sunca, odredio je Kopernik njihovu udaljenost od Sunca. Ispravno je protumačio i nepokretnost zvijezda, i nepostojanje paralakse kao posljedicu njihove goleme udaljenosti od Zemlje. Kopernik je dugo razmišljao o tome bi li svoju teoriju pismeno objavio ili ju po uzoru na pitagorovce usmeno poučavao. Ipak je prvo napisao sažetak, koji je kolao kao kopija (pronađena u Beču 1873. i u Stockholmu 1878.), u kojem je novu teoriju iznio u obliku sedam aksioma. Glavno djelo O gibanjima nebeskih tijela (lat. De revolutionibus orbium coelestium) izdano je u Nürnbergu tek 1543. Izgradnja heliocentričnoga sustava bio je revolucionaran i dalekosežan prekid sa starim shvaćanjima. Nasuprot dotadašnjemu shvaćanju da je Zemlja središte svemira, ističe se da je Zemlja samo jedan od planeta koji kruže oko Sunca. Kopernik se ipak nije mogao potpuno osloboditi ukorijenjenih nazora pa je vjerovao da se nebeska tijela moraju jednoliko gibati po kružnicama. Taj je problem poslije riješio Johannes Kepler, koji je otkrio nejednoliko gibanje planeta po elipsama, kojima se u jednom žarištu nalazi Sunce. Svojim djelom Kopernik je utemeljio modernu astronomiju i stvorio preduvjete za Keplerova otkrića (Keplerovi zakoni) i Newtonovo određivanje zakonitosti koja upravlja gibanjima nebeskih tijela (Newtonov zakon gravitacije). Njegovo je naučavanje imalo sljedbenike i nastavljače, ali i protivnike. Crkva je 1616. zabranila sva djela koja su za osnovu imala Kopernikovo naučavanje. Zabrana je 1757. skinuta s Kopernikovih, a 1835. s ostalih djela.

Klaudije Ptolemej

Klaudije Ptolomej ili Claudius Ptolemaeus, poznat na hrvatskom kao Ptolemej, bio je starogrčki ili staroegipatski matematičar, zemljopisac, astronom, astrolog i glazbeni teoretičar koji je živio u Rimskom Egiptu, vjerojatno rođen u Tebaidi u gradu zvanom Ptolemais Hermiasov, a umro u Aleksandriji. U djelu od 13 knjiga Veliki matematički sustav astronomije, poznatijem kao Almagest, prema naslovu arapskog prijevoda u kojem je sačuvano, sustavno je izložio antičku znanost o svemiru u okviru geocentričnoga sustava. Taj se sustav (Ptolemejev sustav) osniva na pretpostavci da se Sunce, planeti i zvijezde gibaju oko Zemlje kao nepomičnoga središta svemira. Iako se zasnivala na pogrešnoj pretpostavci, ta se teorija dobro slagala s motrenjem gibanja planeta. Tek je Kopernikovom teorijom (1500.) Ptolemejev sustav zamijenjen heliocentričnim sustavom. Almagest je znanstveni tekst s najduljom upotrebom, sve do početka 17. stoljeća i Johannesa Keplera. Ptolemej je usavršio i matematičku teoriju gibanja Mjeseca, Sunca i planeta, u boljem skladu s opažanjima, izveo teoriju pomrčina i iznio nove geometrijske dokaze i teoreme. Hiparhov katalog položaja zvijezda nadopunio je na 1022 zvijezde.

Galileo Galilei

Galileo Galilei, punim imenom Galileo di Vincenzo Bonaiuti de' Galilei , bio je talijanski matematičar, fizičar, astronom i filozof. Nakon završenih medicinskih studija, posvetio se proučavanju geometrije i Arhimedovih djela, te postao jedan od najvećih fizičara i astronoma. Promatrajući njihanje svijećnjaka u pisanskoj katedrali, već kao student otkrio je izokroničnost njihala (izokronizam titranja je neovisnost periode titraja o amplitudi vlastitih titraja nekoga titrajnog sustava). Bio je profesor matematike u Pisi (od 1589. do 1592.), Padovi (od 1592. do 1610.), a od 1610. opet u Pisi. Za boravka u Padovi uglavnom se bavio problemima mehanike: proučavao je slobodni pad, gibanje niz kosinu, vodoravni hitac, istraživao izokronizam a zatim, proučavajući toplinsko rastezanje tekućina, konstruirao prvi termoskop. Samo na osnovu nepouzdanih opisa izuma nizozemskog optičara Hansa Lippersheya koji su do njega došli konstruirao je jedan od prvih teleskopa. Godine 1609. demonstrirao je rad svog teleskopa s vrha zvonika Svetoga Marka u Veneciji a ubrzo ga je, među prvima, uperio prema nebu. Korištenjem teleskopa započelo je plodno razdoblje Galileijevih astronomskih istraživanja i došla jedno za drugim značajna otkrića: Mliječna staza pokazala se kao golem skup zvijezda slaba sjaja; Mjesečeva površina pokazala se izbrazdanom dolinama i brjegovima; oko Jupitera kruže četiri satelita (Galilejanski mjeseci); Venera pokazuje mijene kao i Mjesec (Venerine mijene); na Sunčevoj površini vide se pjege (Sunčeve pjege). Prva svoja astronomska otkrića objavio je 1610. u djelu Vjesnik zviježđa. Zalaganje za Kopernikov sustav, kao jedini točan i istinit, dovelo je Galileija u sukob s crkvenim naučavanjem, pa mu je odlukom Inkvizicije 1616. bilo zabranjeno naučavanje da se Zemlja giba oko Sunca i da je ono središte svijeta. Iako je obećao da će odustati od svojeg uvjerenja, nije mogao, potaknut otkrićima do kojih je došao, odustati od znanstvene istine, pa je u svojem djelu Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemejskom i kopernikanskom izložio heliocentrični sustav. To je djelo Crkva odmah ocijenila kao heretičko. Dosljednost Galileijeva da iznosi i brani znanstvenu istinu izazvala je oštru reakciju. U Rimu, u prostorijama Inkvizicije, održan je proces protiv Galileija (1633.), koji je tada bio u sedamdesetoj godini života. U progonstvu, lišen slobode i odvojen od svijeta, pod stalnim nadzorom Inkvizicije, dovršio je svoje najveće djelo o mehanici započeto još u padovanskom razdoblju Razgovori i matematički prikazi dvaju novih znanja u mehanici, kojim je udario temelje klasičnoj mehanici. U njem je izložio zakone slobodnoga pada, uveo pojam ubrzanja, obradio gibanje niz kosinu, vodoravni hitac i tako dalje. Tim djelom uveo je Galilei eksperimentalnu metodu istraživanja i matematičko formuliranje eksperimentom utvrđenih zakonitosti te time položio temelje modernoj fizici. Nakon smrti crkvene vlasti nisu dopustile da mu se podigne nadgrobni spomenik. Tek 1737. položen je u zajednički grob sa svojim učenikom V. Vivianijem i tada mu je podignut nadgrobni spomenik, a 16. travnja 1757. skinuta je zabrana s Galileijevih djela, u kojima on zastupa načelo pomičnosti Zemlje, nasuprot geocentričkomu sustavu, koji je branila Crkva. Prvo kompletno izdanje Galileijevih djela izdano je u Firenci (od 1842. do 1856.) u 16 svezaka.

Hiparh

Hiparh, grčki astronom, geograf i matematičar. Obavljao je vrlo točna mjerenja položaja zvijezda i njihovih prividnih magnituda, koje je odredio u ljestvici od 1 do 6. Izradio prvi veliki zvjezdani katalog s 850 zvijezda kojima je pored položaja zabilježio i prividne magnitude. Mjerio duljinu tropske godine i sinodičkoga mjeseca. Uspoređujući svoje podatke s podacima iz ranijih kataloga otkrio precesiju ravnodnevica (ekvinocij) i nejednolikosti u Mjesečevu gibanju. Smatra se da je izumio astrolab i armilarnu sferu koju je koristio tijekom izrade zvjezdanog kataloga. Prvi je položaje na Zemlji određivao s pomoću zemljopisnih (geografskih) širina i dužina, osnovao trigonometriju. Njegove je rezultate Klaudije Ptolemej uvrstio u svoja djela. Hiparh se rodio u Niceji (danas Iznik u Turskoj), a umro vjerojatno na otoku Rodu. Poznato je da je djelovao najranije od 147. pr. Kr. do 127. pr. Kr. Smatra se najvećim astronomskim promatračem, a po nekima i najvećim antičkim astronomom. Bio je prvi Grk koji je razvio kvantitativne i pouzdane modele Sunčeva i mjesečeva gibanja koristivši promatranja i znanja koja su stoljećima skupljali Kaldejci iz Babilonije. Prvi je sastavio trigonometrijske tablice koje su mu omogućavale rješavanje svakog trokuta. Sa svojim teorijama o gibanju Sunca i Mjeseca, te svojom brojčanom trigonometrijom bio je vjerojatno prvi koji je razvio pouzdanu metodu predviđanja pomrčina Sunca. Ostala njegova postignuća uključuju otkriće Zemljine precesije, sastavljanje prvog zvjezdanog kataloga i vjerojatno otkriće astrolaba. Klaudije Ptolomej se tri stoljeća kasnije mnogo oslanjao na Hiparha. Hiparhova je sinteza astronomije nadmašila njegov rad. Iako je napisao najmanje 14 knjiga, jedino su se njegovi komentari na Aratov popularni astronomski ep sačuvali od kasnijih prepisivača. Zbog toga se jako malo zna o Hiparhu.

Ostali...

Tycho Brache
Ruđer Bošković
Gabrijel Divjanović
al-Farghani
Edmond Halley
Wilhelm Herschel
Edwin Hubble
Carl Sagan
Korado Korlević
Oton Kučera
Pierre-Simon Laplace
Milutin Milanković
Isaac Newton
Vladis Vujnović