Mehanički, prvi instrumenti su nastali u prapovijesnom dobu, kao diđiredo. Kasnije je bitno spomenuti grčku, koja je imala par bitnih instrumenta: aulos, liru, kitaru, siringu i hidraulos. Kasnije su Rimljani uzeli ove instrumente I neke nadogradili. Za vrijeme srednjeg vijeka su se počele koristiti neume, prvi oblik notnog zapisa. Ovako se glazba mogla brže i lakše replicirati, skladati i učiti.
Za vrijeme renesanse su napravljeni mnogi korisni izumi, među njima prvi tiskarski stroj, što je standardizirala i ubrzalo pisanje glazbe. Također se tada javljaju mnogi novi instrumenti (Viola, Tamburi, flauta…), i unaprijeđeni su mnogi stariji instrumenti (lira, harfa…)
Za vrijeme baroka nastaju prva glazbala sa tipkama, te prvi klavir koji postaje jedan od najbitnijih vrsta glazbala. Također se proširuje orkestar.
Fonautograf je uređaj koji vizualno pohranjuje zvučne valove. Koristio se većinom za obrazovanje i nije mogao reproducirati glazbu. Na njemu su napravljene najranije zvučne snimke. Izumio ga je Édouard-Léon Scott de Martinville.
Za vrijeme klasicizma su se mnogi instrumenti promijenili, većinom zbog prve industrijske revolucije koja je bila prisutna u to doba. Glazbala su bila veće kvalitete, klaviri su koristili metalne i željezne dijelove i mogli su imati raspon od pet oktava i više.
Fonograf je uređaj koji je bio u obliku cilindra i diska. 1877 je Edison napravio prvi fonograf u obliku cilindra i time znatno proširio glazbenu industriju, a cilindar je bio glavni način pohane glazbe do početka 20.st.
Gramofon (i disk) je izumljen 1887, a izumio ga je Emile Berliner. Diskove je bilo lakše proizvoditi, prenositi, pohraniti te su bili glasniji od cilindra. Edison je napravio novu tvrtku da pokuša zadržati vodstvo u glazbenoj industriji. Od 1910. Do otprilike 1950. Je disk bio standardni format pohranjivanja glazbe.
U doba romanticizma su se počeli javno prodavati zapisi glazbe, pa je sada glazba bila općenito pristupačnije, iako dalje dosta skupa, Također se javljaju neki instrumenti kao saksofon i neki instrumenti se još usavršavaju (kao klavir npr.)
U 20. i 21. st. Se stvari počinju znatno mijenjati. Naravno, najbitnije je izum zvučnog zapisa i snimanja zvuka. Zvučni zapis je neki način pohranjivanja zvuka (mehanički, analogni, digitalni). Proces se događa tako što se zapisuje transkripcija zvuka (titraja zraka) u nekom obliku, pa se zvučnom reprodukcijom to događa unatrag. Koristi se mikrofonski uređaj koji osjeća promjenu tlaka zbog zvučnih akustičnih valova, uređaj onda zapisuje te promjenu u neki medij poput magnetične trake ili fonografske ploče. Mikrofon se sastoji od membrane (ona titra zbog zvučnih valova ) i žičane električne zavojnice .U slučaju magnetične trake zvuk se zapisuje kao električni naboj koji postaje magnetično polje pomoću elektromagneta. Analogno reproduciranje glazbe „čita“ te promjene i prema njima mijenja tlak zraka kada proizvodi zapisani zvuk. Zvuk se digitalno zapisuje tako da mikrofon zvučne valove mjeri u sitnim vremenskim intervalima i ta mjerenja zapisuje u binarnom kodu u računalo. Raznim tehnikama i raznim vrstama uzorkovanja je to napravljeno.
Neko vrijeme nakon izuma fonografa se počelo snimati električno, to jest pomoću mikrofona. Ovo je zauvijek promijenilo način pohrane glazbe i počelo proces digitalizacije glazbe i zvuka. Doduše, nije odmah sve bilo lijepo i krasno. Bio je problem u repliciranju zvuka. Od ratnih potreba do proslava, nije bilo moguće dobro replicirati zvuk zbog nedovoljne amplifikacije, pa bi zvuk uvijek bio previše tih. Ali s vremenom, nakon mnogo pokušaja izumitelja i velikih tvrtki, to se počelo poboljšavati. Vrijedno je istaknuti “Western Electric” koji su imali neke od najkvalitetnijih uređaja toga doba. 1924. Su demonstrirali mogućnosti svoje tehnologije mnogim tvrtkama i nakon još nešto optimiziranja su bili spremni proizvoditi. Uskoro su stari mehanički način zapisa kompletno zamijenili električni način. Također se razvija optička tehnika snimanja zvuka (oko 1920). Ta tehnologija je radila tako a bi zvučni signal pretvorili u grafički prikaz. Različite amplitude valova bi kontrolirale količinu svijetla koje bi ostavljalo trag. Projektorom bi se prikazivao taj zapis i foto detektor bi radio elektro signale na osnovu zapisa, koji bi bili pojačani i amplificirani. Ova tehnologija isto postaje standard. Kao protivnik se javlja magnetični način pohranjivanja glazbe, koristeći magnetičnu žicu. Iako su bili vrlo efektivni, kvaliteta zvuka je bilo loše, ali su poboljšani kada su se počele koristiti magnetične cijevi umjesto žica. Ipak, dijelovi su bili vrlo oštri i opasni te bi se mogli brzo razbiti i zauzimali su puno prostora, pa ova tehnologija nije kompletno zaživjela.
U 1933. Alan Bumlein je izumio stereo zvuk i kroz par godina izdao par filmova koji su imali stereo zvuk. Nastavio je raditi na tome i mnoge su tvrtke i studiji eksperimentirali s ovom tehnologijom. Neki filmovi poput Diznijeve Fantazije su izdani koristeći ovu tehnologiju. Koristeći više vrpca i eksperimentirajući s njima Njemački su inženjeri napravili više od 250 vrpca sa stereo-zvukom, a 3 još uvijek funkcioniraju. Koristeći FFFR i razne druge tehnike su nastajale stereo-vrpce od monofonih.
Magnetična traka je koristila tehnologiju pretvaranja električnih audio-signala u varijacije na magnetičnome polju. K1 magnetophon je bio prvi praktični uređaj za zapisivanje na vrpce. Vrlo je bitno bilo to što se zvuk mogao beskonačno puta brisati i zapisivati na ovim vrpcama, a zvuk se mogao kopirati od vrpce do vrpce sa neznatnom promjenom kvalitete. Kasnije nastaje prvi snimač zvuka koji je mogao koristiti više vrpca odjednom (Les Paul, 1948.). Ovo je znatno promijenilo industriju i omogućilo nove načine stvaranja glazbe, ovu su tehnologiju koristili mnogi popularni pop bendovi poput Beatles-a i Beach Boys-a. Velike mogućnosti vrpca, lakoća snimanja zvuka, mogućnost dupliciranja i uređivanja vrpca te stalna odlična kvaliteta zvuka su omogućile vrpcama da budu vodeći medij snimanja zvuka kroz većinu drugog dijela 20. St.
U drugom dijelu 20.st. Su još nastali mnogi izumi. Za početak, 1964. Godine Phillips je počeo prodavati kompaktne kazete, koje su bile manje i praktičnije za uporabu. Ovo i još neki drugi izumi su uzrokovali Sonijev Walkman. Walkman označava prvi osobni uređaj koji je mogao reproducirati glazbi. Čitao je kazete i bio je lakši za koristiti od gramofona i ostalih medija glazbe. Počeo se prodavati 1979. I postao ogroman uspjeh. Kvadrofonski zvuk je omogućavao reprodukciju zvuka s više strana (Surround sound), ali nije bio komercijalni uspjeh.
Tranzistori su zamijenili metalne cijevi kod računala, pa i kod snimanja glazbe. Od 1960. Su se počeli koristiti strojevi s tranzistorima za pohranjivanje glazbe. Mogli su snimati s većom kvalitetom. Također su izumljeni razni uređaji poza pojačavanje, stišavanje i snimanje zvuka. Napravljeni su prvi izjednači (equalizer), s kojima je bilo moguće napraviti surround-sound sisteme. Najviše su se isticale Japanske kompanije, pogotovo Sony.
Konačno 1982. Su se počeli koristiti kompaktni diskovi za pohranu glazbe. CD je znatno promijenio cijelu glazbenu industriju, većinom zbog većih mogućnosti pohrane, pristupačnosti i dobroj kvaliteti zvuka. Također od nedavno se počinju razvijati razni formati digitalnoga zapisivanja glazbe (audio file formats). Moglo se pohranjivati ogromne količine podataka u vrlo dobroj kvaliteti, a uređaji s njima bi bili vrlo mali. Ovako su i nastali mnogi osobni uređaji za reprodukcije glazbe (minidisc player, Ipod...). Izumom interneta je bilo moguće preuzeti glazbu putem interneta, pa je automatski industrija postala potpuno globalizirana. Danas kompjuteri korištenjem zvučne ili češće grafičke kartice mogu generirati zvukove, pa su instrumente kompletno zamijenili programi. Korisnik može besplatno s interneta instalirati program za uređivanje glazbe i početi pisati pjesme.
MIDI može značiti više stvari. To je u definiciji tehnički standard koji znači “glazbeni instrument digitalnog sučelja” . Obično se referira na digitalno sučelje, električne konektore i komunikacijski protokol koji spaja elektroničke instrumente i kompjutere. Kroz MIDI kabel je moguće provesti 16 kanala informacija, to jest čak 16 instrumenata odjednom. Te informacije mogu biti naredbe glazbe, ako visina, jačina i trajanje note, tempo i brzina sviranja. MIDI oblici datoteke su dobri po tome što zauzimaju malo mjesta, lagano ih je mijenjati imaju velik raspon instrumenata i sintetizatora zvuka. MIDI je standardiziran 1983. I kontrolira ga MMA (MIDI Manufactures Association). Osobe vrijedne spomena za MIDI su Ikutaro Kakehashi i Chet Wood. Tijekom vremena je sve više i više ljdudi počelo koriustiti MIDI pa je brzo narastao i postao vrlo bitan alat u stvaranju glazbe danas. Također je dobro radio sa sintetizerima zvuka i uređajima za uzorkovanje. Oblici datoteka koje MIDI koristi su SMF i RMID datoteke (kasnije XMF datoteke). Korištenjem aplikacija zvukovi napravljeni korištenjem MIDI-ja se mogu uređivati, kopirati, brisati...Postoje posebne aplikacije za pisanje notracija, uređivanje zvuka i druge stvari. Bitno je govoriti o sintetizerima zvuka, računalnim aplikacijama koji na osnovu raznih parametra mogu gneerirati zvuk. Stalno se poboljšavaju (najranije datiramo do 1970-ih kada su sse koristili monofoni sintetizatori – izumio Tom Oberheim)i danas se čak redovno i generira ljudski glas, a ne samo zvuk. Postoji cijeli žanr glazbe koji koristi računalno gneerirane vokale, a zove se vocaloid. Naravno, kompleksnost zvuka ovisi ne samo o parametrima nego i o specifikacijama kompjutera, pa možemo očekivati veću kvalitetu zvuka s napretkom tehnologije. Ovako zapravo nije ni potreban instrument za stvarane glazeb, nego samo kompjuter. To sve omogućava MIDI. Sve spaja s svojim 5-pin konektorima, s korisnikom komunicira preko sučelja, kontrolira sve posebnim MIDI kontrolerima, ima digitalne sintetizore zvuka koji mogu imitirati instrumente i stvarati bilo kakve zvukove (iako podržava i prave instrumente pomoću konektora), može dodavati posebne efekte zvuku, a koristi tehnologiju uzorkovanja i sekvenciranja da može stvoriti glazbu. Tako je digitalizirna glazba.
Digital audio workstation (DAW) aplikacije su aplikacije koje se koriste za snimanje, uređivanje i produkciju zvučnih datoteka. Postoje mnoge aplikacije koje ovo rade, a raspon kompleksnosti je ogroman. 1978. Je Soundtream napravio prvi komercijalno uspješni DAW – Digital Editing System (DEC-PDP-11/60). Zbog digitalizacije zvuka je mnogo studija odlučilo napraviti promjenu na korištenje vlastitih DAw aplikacija pošto je tako bilo lakše i bolje uređivati digitalno pohranjeni zvuk. U početku su postajali cijeli kompjuteri i uređaji kojima je cijela zadaća bila uređivati datoteke (DAW je zapravo bio uređaj), a kasnije kako su računala pojeftinila i postajala moćnija nastajale su prve računalne aplikacije koje su imale te mogućnosti. DAW ima velike mogućnosti snimanja, uređivanja i reproduciranja zvuka, često imaju u sebi neke dijelove MIDI-a, razne sintetizere zvuka te mnoge efekte koji mijenjaju zvuk. Obično imaju više virtualnih vrpca koje glazbeni inženjeri koriste za stvaranje zvuka. Tako je lakše uređivati zvuk jer je preglednije, kvalitetnije i moguće je više toga napraviti nego na običnom uređivaču zvuka. Često DAW aplikacije dopuštaju instaliranje mnogih alata koje ne dolaze u originalnoj aplikaciji. Ti dodatni alati se zovu PLug-ins. DAW alati mogu biti u oblikui plaćenih aplikacija, ali često su i u obliku besplatnog softvera s tovorenim kodom. To znači da ga mogu poboljšavati članovi zajednice sa svojim znanjem proggramiranja dok ih kontroliraju ljudi odgovorni za aplikaciju. Neki od poznatiji DAw aplikacija koje se koriste danas su: ABleton Live, Adobe animation, FL Studio, Vocaloid, Metro, AudioGL...