„Početci školovanja i obrazovanja na području Hrvatske sežu u 10. st., a sve do 18. st. oni su bili vezani uz crkvu i svećenstvo. Sustavno prosvjećivanje naroda započinje za vladavine Marije Terezije, koja izdavanjem naredbe o Općem školskom redu 1774. pokreće reformu školstva s naglaskom na osnovno školstvo. Otad se u svakom mjestu u kojem je postojala župna crkva morala otvoriti pučka škola i djeca od 7. do 12. godine bila su je obvezna pohađati. Iste se godine organiziraju i prvi tečajevi za obrazovanje učitelja u Bjelovaru, Petrinji i Karlovcu, a prva javna državna učiteljska škola otvara se 1849. u Zagrebu. Hrvatski sabor 1874. donosi prvi hrvatski školski zakon, kojim se reguliralo obvezno petogodišnje školovanje. Od 1946. bilo je obvezno sedmogodišnje školovanje, a od 1958. osmogodišnje za djecu od 7 do 15 godina.U zgradi današnje Gornjogradske gimnazije u Zagrebu isusovci su 1607. osnovali prvu gimnaziju. Osnovna škola Miroslava Krleže je najstarija zagrebačka osnovna škola utemeljena je 1830. s hrvatskim nastavnim jezikom.“

U razgovoru sa starijima opisali su kako je škola i školovanje bilo za vrijeme njihove mladosti. U školu su išli pješice, a putem su nosili osim bilježnice, i drva za grijanje u školi. Bilo ih je dosta u razredu te je učitelj predavao iz knjige. Učenici su bili veoma disciplinirani, a učitelja se poštivalo. Osim crkve, škole su bile mjesto susreta mladosti.