Create.lin (Create Linguistic Integration and Navigation)

Naglasci

Među učenjacima nema slaganja. No čini se da je latinski kroz svoju povijest prolazio kroz razdoblja u kojima je naglasak bio glazbeni i druga u kojima je naglasak bio jakog intenziteta. Jasno je da tonički naglasak ovisi o broju slogova prema sljedećoj shemi:

1. Može se reći da u latinskom nema akutnih riječi (naglašenih na zadnjem slogu). Međutim, može se dogoditi da vrlo mali broj riječi, na pr. adhūc , imao je naglasak na kraju

2.Svaka riječ od dva sloga je ravna

3.Da bismo znali naglasak riječi s tri ili više slogova, moramo znati koliki je naglasak na pretposljednjem slogu, a ako je ovaj slog "težak" ili "dug" jer ima dugi samoglasnik ili završava na suglasnik, riječ je ravna; Ako je "lagano" ili "kratko", riječ je proparoksiton

4. Latinski ima četiri diftonga, a to su: ae, au, eu, oe

Glasovi

Samoglasnici

Klasični latinski je imao pet kratkih samoglasnika /a, e, i, o, u/ i pet dugih samoglasnika /ā, ē, ī, ō, ū/ s fonološkom razlikovnom vrijednošću. Fonološki sustav latinskog vokalizma nastao je suprotstavljanjem dviju vrsta kvantiteta ili trajanja: samoglasnika većeg trajanja, koji se nazivaju dugi, i onih kraćeg trajanja, koji se nazivaju kratkimi. Trenutno koristimo simbol (˘) za označavanje kratkih samoglasnika i simbol (¯) za označavanje dugih samoglasnika. Latinski diftonzi (ae, oe) su se u tradicionalnom izgovoru čitaju kao e, a u klasičnom izgovoru kao aj i ej, osim ako poviše njih stoje dvije točke (dijereze) jer se ona čita kao što se piše. "Y" izvorno nije bio dio latinskog sustava samoglasnika i pojavljivao se samo u grčkim učenim posuđenicama. Na latinskom se općenito izgovaralo kao /i/. U tradicionalnom izgovoru slovo "i", na početku ispred samoglasnika te između dva samoglasnika čita se kao hrvatsko "j".

Suglasnici

Konsonantski sustav klasičnog latinskog bio je sastavljen od četiri podsustava: nosni suglasnici, tekući suglasnici, poluglasnici i netekući usmeni suglasnici:

1. Nazali: Nazalni podsustav imao je četiri fonema: /m/ /n/ /mm/ /nn/

2. Tekućine: tekući podsustav također je imao četiri fonema: /l/ /r/ /ll/ /rr/

3. Poluglasnici: postojala su samo dva fonema: /ḽ/ i /ṷ/

4. Netekuće oralne tekućine grupirane kao labijalni, zubni i velarni

		Labijali	Koronalni	Palatalni	Velarni		Glotalni
		Labijali	Koronalni	Palatalni	obični	labijalizirani	Glotalni
Plozivi	zvučni	b	d		ɡ	ɡʷ
Plozivi	bezvučni	p	t		k	kʷ
	aspirirani	^†pʰ	^†tʰ		^†kʰ
Frikativi	zvučni		^†z
Frikativi	bezvučni	f	s				h
Nazalni		m	n
Rotik			r
Aproksimirani			l	j		w

Suglasnici F, K, L, M, N, P, S, B , D, G, izgovarali su se kao u Hrvatskom.

C je predstavljao glasove /k/ i /g/ u arhaičnom latinskom, iako je u klasičnom latinskom bio rezerviran samo za glas /k/ kada je slovo G stvoreno. Tradicionalno, se ispred vokala „a“, „o“ i „u“ izgovara kao k, a u ostalim slučajevima izgovara se kao hrvatsko c. Izgovor jednostavnog "r" je nejasan. Mogao je biti poput onoga u španjolskom ili možda poput onog u hrvatskom. Ovisno o kontekstu, slovo V predstavljalo je polukonsonant /w/ ili samoglasnike /ŭ, ū/. U kasnom latinskom V je postalo /β/, ojačavši u početnom /b/ u nekim zapadnim dijalektima i frikativnom postavši /v/ u većini Rumunjske. Z izvorno nije bio dio latinske abecede i pojavljivao se samo u nekim grčkim posuđenicama i isprva je odgovarao glasu [dz] kao u talijanskoj riječi gazza, a zatim je frikativno prerastao u /z/.

Digraf QU je u kasnom latinskom jeziku odgovarao [kw], a u arhaičnom latinskom to je sigurno bio labiovelar /kʷ/. X je imao glas [ks] ili [gz]. Aspirirani ili "haknuti" konsonanti (ph, th, rh i ch) čitaju se /p/, /t/, /r/, /h/. Ispred vokala, „ti“ se izgovara kao [ci], a ako se ispred „ti“ nalaze glasovi „s“, „t“ ili „x“, čita se kako se i piše.

Suglasnički fonemi uključivali su široku paletu okluziva, bezvučne (p, t, k, q i qʷ), zvučne (b, d, g i gʷ), s odgovarajućim aspiriranim glasovima. Jedini frikativ bio je s. Latinski ne razlikuje palatalnu i velarnu seriju niti između bezvučnih i zvučnih aspirata. Od gore spomenutog sustava, latinski je općenito zadržao p, t, k, qʷ i b, d, g, s važnim promjenama koje utječu na zvučne labiovelare i aspirirane okluzive.

Zvukovi kasnog ili vulgarnog latinskog

Fonoetske promjene

Najvažniji fonološki procesi koji su utjecali na konsonantizam bili su izdanje međuvokala (bezvučni postaju zvučni, a zvučni nestaju) i palatalizacija velarnih i zubnih suglasnika, često s naknadnom afrikacijom. Oba su procesa imala veći utjecaj na Zapadu. Druga značajka je redukcija latinskih geminata, koje je sačuvao samo talijanski.

1. Ako zvuk /k/ slijedi /e/ ili /i/, ono mutira u /tʃ/ (hrvatsko "č") u Rumunjskoj i /ts/ ("hrvatsko "c") u zapadnu (i ovisno o evoluciji svakog romanskog jezika, kasnije u /s/ ili /θ/ (englesko "th" u thing))

2. Ako /t/ slijedi diftong /i/, mijenja se u /ts/

3. Palatizacija fonema /g/ u [ʤ] (hrvatsko "dž") ispred e, koji je vrlo brzo postao frikativan u zapadnoj Rumunjskoj, što je rezultiralo [ʒ] (hrvtsko "ž"); Ovaj posljednji glas bio je onaj koji je sačuvan u francuskom, katalonskom i portugalskom, dok je u španjolskom prvo devociran, dajući [ʃ] (hrvatsko "š") koji je zatim postao velariziran u /x/ (hrvatsko "h") tijekom 16. i 17. stoljeća

4. Dvoglasnici ae i oe postali su /ε/ (otvoreno e) i /e/ (zatvoreno e), a diftong au ustupio je mjesto ou i konačno /o/

5. Sustav od 10 samoglasničkih fonema, 5 dugih i 5 kratkih, postupno se izgubio, postao 7, a kasnije je doživio daljnje promjene u romanskim jezicima

6. Sva završna mjesta (t, d, k, p, b) i nazal / m / izgubljeni su lenicijom

Ostale manje bitne fonetske promjene bile su gubitak intervokalnog /d/ u španjolskom ili gubitak /n/ i /l/ u portugalskom , galicijskom , katalonskom i okcitanskom.

Morfološke promjene

Latinski je od izrazito sintetičkog jezika postupno postao analitički jezik u kojem je red riječi neophodan element sintakse . Već u arhaičnom latinskom počelo se primjećivati nepoštivanje ovog modela i njegova zamjena sustavom prijedloga. Ovaj sustav nije bio definitivno implementiran sve dok nije došlo do fonetskih promjena vulgarnog latinskog jezika. Razlika između jednine i množine bila je obilježena dvama različitim oblicima u romanskim jezicima. Na sjeveru i zapadu linije Spezia-Rimini u sjevernoj Italiji, jednina se obično razlikuje od množine završnim /s/, koje se pojavljuje u starom akuzativu množine . Južno i istočno od te iste linije dolazi do alternacije završnog samoglasnika, koja dolazi iz nominativa množine prve i druge deklinacije.

Deikse

Utjecaj razgovornog jezika, koji je veliku važnost pridavao deiktičkom ili pokaznom elementu, doveo je do obilne uporabe demonstrativa. Značajno se povećao broj pokaznih znakova uz imenicu, osobito kada se radi o prethodno imenovanom elementu. U ovoj anaforičkoj upotrebi , pokazna vrijednost ille (ili ipse , u nekim regijama) bila je zamagljena kako bi se također primijenila na bilo koju imenicu koja se odnosi na poznata bića ili predmete. Tako su nastali određeni članovi (npr. u španjolskom su to el, la, los, las, lo) koji nisu postojali u klasičnom latinskom, a bili su prisutni u svim romanskim jezicima. S druge strane, broj unus , korišten uz neodređenu vrijednost nekog, izvjesnog, proširio je svoju upotrebu uz imenicu koja je označavala dotad nespomenute entitete, čiji je ulazak u diskurs podrazumijevao unošenje novih informacija. Ovom novom upotrebom unusa pojavili su se neodređeni članovi (npr. u španjolskom su un, una, unos, unas), koji također nisu postojali u klasičnom latinskom jeziku.

Odrednice

U klasičnom latinskom jeziku determinatori su se obično stavljali unutar rečenice. Međutim, vulgarni je latinski težio kolokaciji u kojoj su riječi slijedile jedna drugu prema progresivnom određenju, dok je sintaktičko razdoblje postalo manje opsežno. Do kraja imperijalnog razdoblja, ovaj novi red se probijao čak i u pisani jezik, iako su ostaci starog reda ostali, posebno u podređenim rečenicama. Do tada postojeći prijedlozi bili su nedostatni za nove gramatičke potrebe i vulgarni je latinski morao generirati nove. Tako su nastali mnogi novi prijedlozi, često spajajući dva ili tri koja su već postojala prije, kao što je slučaj španjolske riječi dentro (de + intro), adelante (adenante + ad + de + in + ante).

Ave