Budite pozdravljeni!

Znate, kao dijete sam uvijek volio nešto rezbariti od drva i muljike –kamena kojeg bih našao na Svilaji i uvijek bih nešto radio od blata i bilo cega što sam našao. To mi je bila najdraža zanimacija.

Nikola Adžija je prvi uocio moj talent, za kojeg nisam ni znao da je talent. Meni je to oduvijek bila nekakva vrsta zabave i nisam znao da ce to pridonijeti razvoju mog kiparskog i umjetnickog stvaralaštva. Majka me najviše podržavala u tom mom „hobiju“, mada nije joj bilo baš lako dati mi vremena da se bavim necim drugim, necim što nije znacilo samo cuvanje životinja u polju i slicno.

Sa 16 godina sam imao svoju prvu izložbu. Nacelnik Drniša je iznio moje rane radove, te su se skupili ljudi i pripomogli u mom „uzgoju“. Svjestan sam da sam tad mogao dobiti štapom po ledima, ali nisam! Neizmjerno sam zahvalan ljudima koji su i s ono malo što su imali pomogli u razvoju mog talenta.

Sa 16 godina sam otišao u Split, u klesarsku radionicu Harolda Bilinica gdje sam se susreo s djelima antike, dakle grcke, rimske skulpture itd. Pri dolasku sam se takoder susreo i s ruglom. Bio sam dijete sa sela, nisam imao mnogo, u Split sam došao obucen u opanke i crvenkapi. Splicani su mi se rugali, naravno oni su gradski sloj, a ja sam ipak bio mali vlaj (seljak), ali s velikim ambicijama.

Doduše, kad su primjetili moj veliki talent, nazvali su me “Cudo od Vlaja“ i taj nadimak je ostao dugo vremena povezan s mojim imenom.

Naime, Split mi je ostao u prekrasnom sjecanju i volio sam svaki trenutak proveden tamo.

Nakon Splita, školovanje sam nastavio u Beckoj akademiji likovnih umjetnosti, nakon što me Zagrebacka obrtna škola nije primila jer sam bio prestar. Prestar!? Možete li vjerovati? No, taj argument nije znacio Beckoj akademiji likovnih umjetnosti, koja je ipak bila puno važnija i znacajnija ustanova… tu sam razvijao svoj umjetnicki ukus. Kad sam tek došao u Bec, monarhiju koja je buujala umjetnickim životom, morao sam pauzirati godinu jer nisam znao jezik. No ubrzo sam uspješno savladao jezik, te se uspio prilagoditi novoj sredini i stupiti u kontakt sa secesionistima s kojima sam izlagao od 1903.-1910. Uzor mi je bio profesor Otto Wagner, poznati arhitekt i jedan od predstavnika Secesije.

U Becu sam prvi put susreo Rodina koji je odmah prepoznao moj talent. Za mene je rekao da sam „cudo medu kiparima“ te veci umjetnik od njega; a možete zamisliti kako sam se zarumenio, kako bi se zapravo itko zarumenio da ga tako veliki umjetnik pohvali!

1908. zahvaljujuci Rodinu odselio sam se u Pariz, iznajmio studio na Montparnassu, te izradio više od pedeset skulptura u samo dvije godine za koje sam dobio prva medunarodna priznanja. 1910. izlagao sam u Becu i Zagrebu. 1915. priredujem samostalnu izložbu („one- man-show“) u Albert i Victoria muzeju u Londonu. Iako sam cesto prikazivao nacionalne heroje i vojskovode, smatram da su pravi heroji oni koji su se borili za opce ideale covjecanstva. Zar nije Sv. Pavao veci heroj od Cezara?“

Završetkom rata vracam se u Hrvatsku, u Zagrebu adaptiram kucu i gradim atelijer (1920.-1923.) - danas Atelijer Meštrovic sa stalnim postavom. U Cavtatu sam izgradio grobnu kapelu obitelji Racic „Kraljica andela“ (1920.-1923.). Od 1926.-1931. Sam izgradio crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, dok je opremanje potrajalo do 1937. U Splitu 1931. gradim obiteljsku kucu koja je dovršena 1939. (danas Galerija Meštrovic) te iste godine obnavio sam obližnji kompleks Kaštelet-Crikvine u kojem sam izgradio kapelu Svetog Križa, te toj crkvi darovao ciklus od 28 drvenih reljefa s prikazom Kristova života.

Prvi put sam otišao u SAD 1924. gdje sam upoznao velikana Nikolu Teslu. U Brooklyn Museumu u New Yorku priredena mi je samostalna izložba gdje sam izložio 132 djela. To je jedna od mojih najpoznatijih izložbi. 1928. postavljen je moj spomenik posvecen Indijancima u Chicagu; dvije konjanicke skulpture Strijelca i Kopljanika nalaze se u Central Grant Parku. U periodu izmedu dva svjetska rata još više sam se okrenio klasicnom oblikovanju, izradio sam veliki broj reljefa, aktova i portreta kao i javnih spomenika. Ma 100% ste culi za Grgura Ninskog. Ja sam napravio sva 3 njegova kipa! U Splitu, Ninu i Varaždinu.

1946. godine na poziv Americke akademije znanosti i umjetnosti održao samm samostalnu izložbu u Metropolitan Museumu u New Yorku, prvi put u povijesti muzeja. 1952. potpisao sam ugovor s Narodnom Republikom Hrvatskom kojim sam darovao svu svoju imovinu u Splitu i Zagrebu, mauzolej u Otavicama te više od cetri stotine skulptura i crteža hrvatskom narodu. Bio sam svugdje i svagdje, djelovao i živio izvan Hrvatske, no djeco moja, porijeklo se ne zaboravlja. Bez svoje domovine nebih bio to što sam bio.

U posljednjim godinama svog života izradujem glinene skulpture „Otac se pozdravlja sa sinom“ i „Otac se pozdravlja s kceri“ kojima iskazujem cast ali i veliku bol povodom smrti moje kceri Marte i sina Tvrtka.

Djela su mi izložena u Vatikanu, Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, zgradi Ujedinjenih Naroda u New Yorku, u Smithsonianu, Firenci, u Londonu (Tate Gallery), a brojna djela u bronci, kamenu i drvu nalaze se u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama diljem svijeta: Hrvatskoj, Italiji, SAD-u, Francuskoj, Madarskoj, Rusiji, Njemackoj, Argentini, Španjolskoj, Belgiji, Cileu, Egiptu itd.

Dugo i naporno je trajao moj put do vrha, no uspio sam, uz sve okolnosti u kojima sam bio.