Mladost, ljubavne zgode i nezgode

Svoju mladost Meštrovic proživljava okružen narodnim pricama, epovima i pjesmama ovog kraja kao i pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti: obitelji okupljene oko ognjišta, ljubavi prema domovini i vjeri u Boga.

Sa 12 godina sam je naucio citati i pisati.Dok je kao mladic cuvao ovce poceo je rezbariti male predmete od drva i kamena.

Sa šesnaest godina odlazi u Split, u klesarsku radionicu HaroldaBilinica.

Ivan Meštrovic 1901. odlazi na Umjetnicku Akademiju u Bec. Pošto nije znao njemacki te nikada nije pohadao školu morao je godinu dana pauzirati, no uspješno je savladao jezik te se prilagodio novoj sredini i stupio u kontakt sa secesionistima s kojima izlaže od 1903.-1910.

LJUBAVNI ŽIVOT IVANA MEŠTROVICA

Pet je ljubavi presudno utjecalo na Meštrovicev život i djelo: Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga. Prva je bila romanticna ljubav, druga intelektualna i umjetnicka, treca senzualna, cetvrta lirska, a peta pretežno obiteljska.

Sedamnaestogodišnji je Meštrovic (1883-1962) došao u Bec potkraj 1900. godine. Mladi se Ivan Meštrovic prvo vrijeme u Becu osjecao osamljeno. Osim svojega kucedomacina i njegova dva sina, nikoga drugoga nije poznavao. Slabo poznavanje njemackoga jezika, odvajalo ga je od društva. Takoder osjecaj da je neuk, bez škola, još seljacic. Stoga je shvatljivo da ga je prva ljubav koja mu se dogodila krajem 1902. i tijekom 1903. potpuno obuzela, a zatim i duboko potresla svojim tragicnim ishodom.

21. ožujka 1903. pisao je ocu:
„...Šta si me pito da ti pišem o mojoj Olimpiji, to Ti mogu, ali samo toliko koliko i o opalu cvijecu, ali Ti nema da se za to ništa žalostiš. Ja sam ipak se žalovao tiho ali sada više ne. Ja ljubim umjetnost, s njom cu živjeti i tješiti se, istina je da ne mogu više tako plakati niti se smijati kako sam negda skupa s njom od dragosti plaka, tako da smo se oboj u suzam umivati mogli, a sami njesmo znali zašto; bili smo oboj zdravi……“

Navedena pisma svjedoce o romanticnoj mladenackoj ljubavi koja je tragicno zapocela, a još se tragicnije završila. On prisustvuje umiranju mlade djevojke od tuberkuloze, pa je shvatljivo da se tragicna ljubav odrazila i u njegovu mladenacku stvaralaštvu.

Cinjenica je da se Meštroviceva bolna ljubav prema mladoj Francuskinji Olimpiji izravno odrazila i na njegovim ranim skulpturama toga vremena: Prvoj ljubavi, Bolesnoj djevojci, Ljubavnicima, Na grobu mrtvih ideala i Posljednjem cjelovu.

Iako malena rasta, mladi je Meštrovic bio likom privlacan mladic. Duga kosa, sanjarske oci, orlovski nos i pomodna odjeca umjetnika privlacili su žene u Becu, koji je inace tada, na prijelazu stoljeca, bio grad ne samo valcera, nego i razbuktalih strasti.

Teško je objasniti Meštrovicevo stvaralaštvo bez poznavanja njegova javna, a osobito privatnoga života, jer su njegove skulpture, kao kod rijetko kojeg drugog kipara, vrlo cesto izravni odraz njegovih osobnih zbivanja, spoznaja i osjecaja.

Ljubav je u životu mladog covjeka, pa i mladog umjetnika, presudan cimbenik života i djelovanja. Mladicu koji je iz sela izravno upao u velegrad, u pocetku bez društva i poznavanja jezika za društveno saobracanje, usto s krajnje oskudnim sredstvima za život, koja mu nisu ni omogucavala društveni život mladih studenata, zabave, kavane i sl., prva su poznanstva, prva prijateljstva i prve ljubavi, bili presudni.

Nedugo nakon Olimpijine smrti, potkraj 1903, Ivan Meštrovic srece Ružu Klein, pa se medu njima odmah rada žarka ljubav...

Ruža Klein, prva supruga kipara Ivana Meštrovica, toliko je voljela legendarnog kipara da mu je namještala ljubavnice i kupovala darove, a on se prema njoj odnosio necovjecno i demonski. Njih su dvoje zajedno bili gotovo 20 godina. Nisu imali djece, jer ih Ruža više nije mogla imati, a u mladosti ih nije željela zbog teške neimaštine. Fatalna crnka kojoj je desetljecima kasnije kipar posvetio dva poglavlja u svojoj autobiografiji “Vatra i Pepeo” bila je njegova treca muza .U knjizi, pisanoj u Syracuseu negdje oko 1950. godine, Ivan Meštrovic bez ograde prica o svojoj fascinaciji erotikom. Za vrijeme jednog sastanka u Vatikanskoj galeriji, s Ruženom je razgovarao o spoju duhovne i putene ljubavi. Ona je, prepricao je kasnije, smatrala da je platonska ljubav moguca i plemenita, Meštrovic je u isto vrijeme cvrsto vjerovao da je izmedu muškarca i žene bitan i moguc jedino tjelesni odnos.U jednom od mnogih pokušaja da je zavede, poveo ju je u Sikstinsku kapelu. Želio je vidjeti Michelangelova putena gola tijela.Kad je shvatila da imaju razlicite poglede na odnos koji im se dogodio, zgodna Ružena Zatkova Kvošcinski prekinula je s kiparom, što nije nimalo umirilo njegovu ljubomornu ženu. Unatoc cinjenici da je u toj knjizi cesto spominjao njezinu posesivnu energiju, Ruža je bila životna ljubav velikog umjetnika. . Ruža mu je namještala mnoge mlade zavodnice. Uglavnom dosta uspješno. Meštrovicu se najviše dopala mlada Marija Racic Banac, žena uglednog dubrovackog trgovca Bože Banca. Obožavao ju je portretirati, crtao ju je dvaput, a njezino je lice prenio i na “Gospu od andela”u mauzoleju obitelji Racic u Cavtatu, kao ljepoticu s knjigom u ruci. Meštroviceva žena Ruža,i dalje opsesivno opsjednuta idejom da ga odvoji od fatalne Ružene Zatkove, poticala je njegovu fascinaciju Marijom.

Meštrovic prvi put spominje Olgu, kao Ružinu prijateljicu, u pismu bratu Peši u jesen 1921. To je i vrijeme kada Ruža napušta Dubrovnik, svjesna da je izgubila covjeka svog života. Raskid s Ružom bila je jedna od najtežih Meštrovicevih odluka. S njom je proživio 20-akgodina seljakajuci se po Europi i uspinjuci se, pri cemu se ona, kao inteligentna, okretna i sposobna mlada žena, i sama umjetnicki nadarena, znala ponašati u elitnoj sredini. Molio ju je u Dubrovniku da medu njima “ostane kako jest”, ali da mu “dade neogranicenu slobodu”, što ocajna Ruža nije htjela prihvatiti. Tada je Meštrovic, valjda kao nekakvu svoju utjehu ,napisao bratu Peši: “Razišli smo se dok smo se još voljeli”. Ipak, ta prva velika emocionalna i fizicka ljubav Ivana Meštrovica nije mogla završiti bez komplikacija, koje ce Meštrovica pratiti sve do Ružine smrti 10. veljace 1942. Dao joj je jasno do znanja da “supružnickih obveza prema njoj više nema”, ali da ce joj “uvijek biti prijatelj i drug”, i to je obecanje poštovao, isto kao i njezinu neupitnu i bolnu ljubav prema njemu. Taj fer-odnos, još više prijateljstvo, s bivšom suprugom Ružom, pogotovo kada je ona 1927., 1928. i 1929.,predstavljajuci se kao Meštroviceva supruga, izlagala po Južnoj Americi svoja dekorativna djela, i uz njih Meštroviceve skulpture koje joj je on, zajedno s palacom u Mletackoj 10,velikom svotom novca i mjesecnom rentom, darovao prigodom raskida - uzrujavao je Olgu Kestercanek.

Dojam koji je pri slucajnom susretu na njega ostavila suvlasnica apoteke na Gružu, mr. farmacije Olga Kestercanek bio je iznimno jak. No, isprva ne toliko fatalan da bi zbog lijepe, vitke i visoke crnke, neobicnih sivo-zelenih ociju, napustio suprugu Ružu, iako njezine konstantne ljubomorne i histericne ispade jedva da je više mogao podnositi. Olga Kestercanek zbog koje je najslavniji hrvatski kipar Ivan Meštrovic 1922. ostavio prvu suprugu Ružu i s njome se civilno oženio 1928., a crkveno 1942., rodila mu je cetvero djece, od kojih je dvoje umrlo, a njegovu ljubav zadobila je tek kada su se 1947. preselili u Ameriku.Dolazeci u Dubrovnik 1920., Ivan Meštrovic vjerovao je da ce ondje konacno moci mirno raditi i bez ikakvih trzavica izvesti svoje prvo arhitektonsko-skulptorsko djelo “Crkvu Gospe od Andela - zadužbinu obitelji Racic” u Cavtatu. Tada su ga vec bili slavili u Europi kao novog Michelangela i, po Rodinovu mišljenju, najveci fenomen europskog kiparstva. Bio je imucan, ali i iscrpljen, umoran od proživljenih godina u kojima je postigao nevjerojatnu afirmaciju: od djecaka-pastira, kojeg je rodak u 12-oj godini naucio citati i pisati, 17-godišnjaka koji se zalaganjem nekolicine ljudi iz Dalmatinske zagore našao u “kraljevskom” Becu, gdje je s nepunih 18 godina upisao Akademiju likovnih umjetnosti i na trecoj godini izlagao s grupom Secesija, a godinu dana poslije, po narudžbi Karla Wittgensteina, izradio veliko djelo “Zdenac života”, od cije je dobiti izašao iz “faze gladovanja“ i uspio sa suprugom Ružom Klein, Židovkom hrvatskog porijekla, živjeti u Parizu dvije godine, do Rima, u kojem je na Medunarodnoj izložbi 1911. osvojio prvo mjesto za kiparstvo, a Gustav Klimt za slikarstvo.

Meštrovicijanci “staroga kova” isticali su Ružu kao kljucnu osobu u Meštrovicevu životu i stvaralaštvu. Naravno, vec to što ga je ludo voljela i kao kitnicarka u Becu uvodila u neka društva, što je bila prisiljena prekinuti izvanmaternicnu trudnocu, zbog cega poslije nije mogla postati majkom, što mu je bila inspiracija i vjerna pratilja, pa i službena supruga do kraja svog života… zauvijek ju je zapisalo uz Meštrovica. Bio joj je vjeran 10-ak godina, a onda se pojavila Ružena, supruga ruskog diplomata u Rimu, koja je u njemu probudila vatru i stvorila opekline, jer su oboje, zbog grižnje savjesti, a on još i zbog ljubavi prema Ruži, svoje osjecaje uzvisili u metafizicki odnos. Bilo je ocito da je Ružena, kao neostvarena strast, tinjala u Meštrovicevu tijelu pa je Ruža 1918. u Londonu odabrala svoju prijateljicu Mariju Racicm Banac da, više u šali, skrene Meštrovicev pogled na sebe i da ga na taj nacin otrgne od misli na “onu groznu” Ruženu. Meštrovic je upao u zamku, malo se zanio, ali se sve, po svemu sudeci, završilo na Meštrovicevu pitanju Mariji Racic Banac: “Kako bih ja vas poljubio kada ste toliko visoki”, na što je ona odgovorila: “Sagnut cu se”. Jednom ga je upitala hoce li joj sagraditi grob kada umre, ne sluteci da ce se to dogoditi tako brzo, 1919., u Rimu, gdje je otišla bratu na vjencanje i zajedno s njim i njegovom zarucnicom, Talijankom, umrla od španjolske gripe.