Split 1805. godine dolazi pod austrijsku vlast, a odlukama Požunskoga mira bio je predan Francuzima. Pod kratkom francuskom vlašću početkom XIX. st. izvedeni su krupni komunalni zahvati (djelomično rušenje zidina, gradnja cesta, obale i perivoja), a prostorni se rast nastavio i nakon 1813.
Prepoznatljiva karakteristika splitske barokne stambene arhitekture je simetrična raščlamba te isticanje središnje osi glavnog pročelja i vertikalna integracija njegovih elemenata. Značajke stila očituju se u impostaciji portala i oblikovanju balkona, balkonata i luminara.51 Barokne stilske karakteristike dominiraju Voćnim trgom, kako Splićani nazivaju plokatu smještenu između barokne palače Milesi i ostataka mletačkog kaštela. I razdoblja klasicizma, historicizma i moderne ostavila su traga u stambenoj arhitekturi u samoj palači i u njezinoj neposrednoj blizini. Godine 1821. uz Srebrena vrata gradi se neoklasicistička zgrada Klasične gimnazije, u kojoj je danas smještena Galerija Vidović.
Četiri historijska predgrađa razvila su se u neposrednoj blizini baroknih bedema, a pučka arhitektura koja je u njima sačuvana pokazuje izrazite ambijentalne vrijednosti.
Porušen je bio dio bedema radi širenja i uređenja grada. Razdoblje druge austrijske vladavine u početku je pratila gospodarska stagnacija.
Kada su u proljeće 1818. car Franjo I. i njegova supruga Karolina Augusta sa svitom doputovali u Split, Carstvo je prolazilo prvu fazu konsolidacije moći u juţnoj pokrajini. Nakon Bečkog kongresa 1815. i podjele Europe, car je obišao osvojene zemlje, pa ga tako 1816. nalazimo u Puli, a 1818. i u Dalmaciji.
Car po povratku iz Splita, u svojem dnevniku piše : „Vlasi kvare starine, jer nađeno kamenje upotrebljavaju za gradnju svojih kuća, a za ono što nađu traže velike svote novca. Inače je grad prljav, nema dovoljno pitke vode, nedostaje baš izvorska voda, pa se pije voda iz cisterni. Kad kiši, voda s brda teče po gradu kao rijeka, ali odmah i otiče“.
U okviru preuređenja crkvene organizacije 1828. bila je ukinuta Splitska nadbiskupija i metropolija, a Split sveden na rang biskupije, kojoj je pridružena i Makarska biskupija. Tijekom 1860-ih grad je postao sjedištem preporodnoga pokreta za Dalmaciju (Natko Nodilo, Miho Klaić, Gajo Bulat, Vid Morpurgo), iako su vlast u gradu držali autonomaši na čelu s gradonačelnikom Antom Bajamontijem (1860–80). Za njegova je načelnikovanja bila uvedena plinska rasvjeta (1860), obnovljen dugo vremena nekorišteni rimski vodovod (1880), bile su uređene i proširene ulice, te je izgrađen niz javnih građevina (kazalište, Prokurative).
U razdoblju austrije XIX. st. u široj gradskoj jezgri podižu se zgrade u povijesnim stilovima (Bajamontijeva palača, 1858; Prokurative, 1863–67. i 1909–28; Kazalište, 1893., danas Hrvatsko narodno kazalište), a početkom XX. st. i niz reprezentativnih secesijskih ostvarenja (Palača Nakić na Narodnome trgu, Špiro Nakić, 1902; Sumporno kupalište, Kamilo Tončić, 1903) gradnjom luke i spajanjem predgrađa sa starom gradskom jezgrom.
Godine 1874–77. izgrađena je željeznička pruga Split–Siverić s ogrankom za Šibenik, koja je 1888. bila produljena do Knina. Povećanje kapaciteta gradske luke (1882) kao i blizina željezničke postaje utjecali su na brz porast lučkoga prometa.
Ujedno je porast industrijalizacije, osobito nakon gradnje tvornice cementa u zapadnom dijelu gradske luke (1865) i razvojem brodogradnje, utjecao na brz razvoj grada i porast broja stanovnika potkraj XIX. i u XX. st.
Tijekom međuratnog razdoblja, usporedbom s prošlim razdobljima, struktura obitelji se nije mnogo promijenila, ali se kvaliteta i svakodnevnica života umnogome razlikuju. Građani Splita su se u međuratnom razdoblju počeli susretati s modernim izumima i novotarijama koje su uskoro počeli koristiti u svojoj svakodnevnici. No, određene aspekte tradicionalnog shvaćanja života i običaja su zadržali dugo i u velikoj mjeri. Najzornije primjere tradicionalnog načina života pronalazimo kroz odnose u obitelji, braku i nasljeđivanju imovine.
U Splitu je postojalo mnogo mjesta za upoznavanje i udaranje. Kao najpopularnija ističu se šetnje Rivom i Pjacom, zatim organizirani plesovi koji su se najčešće održavali u siječnju i veljači te sastanci kod česme s vodom. Potonji običaj, prilikom kojeg bi se mladi uglavnom iz težačkih obitelji upoznavali i zaljubljivali, s vremenom je potpuno nestao.
Kultura svakodnevnog življenja u međuratnom Splitu širok je pojam koji obuhvaća život stanovnika grada Splita od njihovih privatnih domova do javnih mjesta okupljanja i suživota.
Društveni život Splićana odvijao se na otvorenim mjestima što je jedna od karakteristika primorskih i mediteranskih gradova. Kao najposjećenija i najatraktivnija mjesta društvenog života izdvajaju se Pjaca, Riva, Kraljeva njiva, Prokurative, Marmontova ulica i Peristil. Kao važnija središta društvenog života međuratnog Splita posebno bi izdvojila Pjacu i Rivu. Pjaca je kao najstariji gradski trg zadržala mjesto društvenog okupljanja i fokus društvenih i političkih zbivanja. Na Pjaci je bila smještena gradska kavana koju su posjećivali mnogi obični građani, ali i političari, umjetnici i književnici.
Nezaobilaznu ulogu u društvenom životu imale su brojne kavane, gostionice, konobe, brijačnice, čitaonice i kazalište. Glavna gradska kavana smjestila se na Narodnom trgu i premda je tijekom 20. st. promijenila brojna imena i vlasnike ostala je zapamćena kao Narodna kavana. U međuratnom razdoblju postala je jedan od omiljenijih kutaka okupljanja političara, umjetnika, književnika i kulturnih djelatnika. U njoj se raspravljalo, čitalo novine, komentiralo politička i kulturna događanja, održavali su se plesovi, koncerti, umjetničke izložbe i manje predstave. Ona je nesumnjivo odigrala bitnu ulogu u splitskom kulturnom i javnom međuratnom životu kada je gradu nedostajao izložbeni i kulturni prostor. O njezinoj političkoj važnosti svjedoče i brojna redovita okupljanja političara i kulturnjaka koji su sjedili za dugim, mramornim stolom koji je simbolično nazvan „stol mudraca“ za kojim su se pretresala sva politička i kulturna zbivanja u gradu i svijetu.
Jedan oblik društvenog života koji je počeo izumirati u 20. st. je bilo svakodnevno korištenje česmi koje su služile za opskrbu stanovišta vodom, ali i mjesta svakodnevnog sastajanja, razgovora, upoznavanja, ogovaranja, svađanja pa i fizičkih obračuna.
Društveni i javni život građana međuratnog Splita uvelike je odredio i tradicionalni niz običaja koji se vezuju uz određene katoličke blagdane. Posebno bi izdvojila feštu Sv. Dujma koja se tradicionalno slavi 7.svibnja i sezonu plesova koja je počinjala nakon Nove godine i trajala do Korizme.
Split je u međuratnom razdoblju doživio jedan cjelokupni razvoj i napredak u usporedbi s prethodnim razdobljima. Njegov razvoj i napredak se očituje u demografiji, gospodarstvu, gradskim infrastrukturama, prometu, industriji, zdravstvu i sportu. No, kada se dođe do poglavlja o kulturnom i umjetničkom životu Splita pojavljuju se oprečna mišljenja. U Splitu se u međuratnom razdoblju osnivaju i podižu nove kulturne i muzejske ustanove i podižu se novi spomenici. U gradu su djelovali i živjeli brojni umjetnici, književnici, glazbenici i kulturnjaci koji su bez sumnje svojim radom dali veliki doprinos Splitu, ali i Hrvatskoj. Prema ovome možemo zaključiti da se Split u tom razdoblju počeo nametati kao veće i važnije kulturno središte.
Uzimajući u obzir oprečne činjenice vrednovanja međuratnog Splita kao kulturnog središta, neosporiva je tvrdanja da su u Splitu u tom razdoblju stvarali i djelovali brojni umjetnici, ako ne cijeli svoj radni vijek onda barem dio. Neki od značajnijih ličnosti koji su djelovali u međuratnom Splitu su Emanuel Vidović, Vjekoslav Parač, Ante Katunarić, Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Tin Ujević, Marko Uvodić, Dinko Šimunović, Josip Hatze, Ivo Tijardović itd. Ipak, mnogi umjetnici iz različitih razloga tridesetih godina odlaze u veća središta, najviše u Zagreb i Beograd. Jedan od bitnijih razloga njihovog odlaska je činjenica da svojim radom nisu mogli dovoljno zarađivati i prehranjivati obitelj.
Nakon I. svjetskog rata došlo je do brzoga prostornog, demografskog i gospodarskog razvoja grada, čemu je osim razvoja luke i industrije pridonijela i promjena državnih granica (posebno priključivanje većih jadranskih luka Trsta i Rijeke Italiji) te poboljšanje komunalne infrastrukture (posebice za načelnika Ive Tartaglie, 1918–29). Dovršenjem željezničke veze sa Zagrebom (Lička pruga) 1925. Split je dobio vezu s europskom mrežom pruga te je bio najveća luka prve jugoslavenske države s najvećim brodogradilištem u državi. Bio je sjedište više parobrodarskih društava i tvrtki koje su se bavile iskorištavanjem ugljena i boksita u širem zaleđu. Za II. svjetskog rata, od travnja 1941. do rujna 1943., nalazio se pod talijanskom okupacijom.