BIOKOVSKE VILE

Vile su dobri duhovi biokovske mitologije, djeve u bijelom, koje neumorno plešu na mjesečini zavodeći mlade i zgodne momke. One su nezaobilazan dio folklora tog kraja. U Dalmaciji žive u njenim kamenitim planinama, a jedan od njihovih stanova je i u nepristupačnim vrhovima Biokova. Narod ih zove „Vile kamenjarke“. Nastale su tako što bi Bog nekrštenu djecu uzeo i za kaznu roditeljima pustio da lutaju planinom. Neke od vila mogu imati čak i krila, a predaja kažu da onaj koji čuje njihovo pjevanje, više ga ne zaboravlja.

Gorske vile imaju veliku ulogu u svim atmosferskim pojavama. Gospodarice su oblaka, skupljaju ih, proizvode buru, čuvaju svoje područje od krupe, imaju vlast nad munjama i gromovima. Vila rađa samo vilu, a kad zanese sa čovjekom, to dijete rodi u planini ili ga rodi u dvorištu kuće djetetova oca da to vide svi ukućani.

Ako ih u njihovim užicima netko iznenadi brzo se pretvore u pticu a nerijetko i u staru babu. Ove vile nisu zle, pate za toplinom i društvom pa se znaju pomiješati sa stadima koza i ovaca. Često bi znale kriomice prespavati uz čobane. To su nježna bića kojima jednostavno uvijek nedostaje ljubavi i topline. Nisu sve vile iste pa se po svojem karakteru dijele na dobre i zle ili kako narod kaže na „crne i bijele vile“. Zle vile se pretvaraju u zmiju i tada su vrlo opasne. Tko može zaboraviti slikovite priče naših baka i djedova o zlim crnim vilama koje su po njima bacale kamenje. Vjerovanje u postojanje bijelih i crnih vila najizraženije je bilo kod čobana koji su stoku čuvali po vrletima Biokova. Crna vila se u narodnim pričama rijetko opisuje, a za bijelu kažu da je obučena u svilenu prozirnu haljinu, duge zlatne kose, rumena je kao jabuka, visoka, hitra hodom i letom, prelijepo oblikovanog tijela sve do koljena.

Vile vole pomagati slabijima i ne vole nepravdu. Znaju usput planinom ostavljati hranu umornim putnicima. Znale bi spašavati i malu djecu a jednog iznemoglog dječaka podojila je vila i od tada je izrastao u najjačeg mladića u kraju. Kad njima netko pomogne one na dobrotu redovito odgovaraju dobrim.

U stara vremena ljudi bijahu dobri, vile su im pomagale njive orati, polja žeti, ogrjev nositi, korov plijeviti, stoku hraniti, kuće graditi. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su noću obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su pjesmu, a mrzile buku. Tuge nije bilo, jer svuda i u svemu su vile pomagale.Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon.

Vjerovale su vile tim ljudima ali ih oni iznevjeriše. Čobani baciše svirala i pjesma je utihnula. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Nered i buka zavlada ovim krajem a to su vile najviše mrzile.

Od tada nestade vila iz naše Biokova, vjerojatno pronađoše neki mirniji kutak svijeta gdje se narod još uvijek zna veseliti i zapjevati, gdje ne vlada mržnja i pohlepa, već ljubav i razumijevanje. Postoji u narodu još uvijek iskra nade da bi se jednom ipak mogle vratiti u ovu prelijepu planinu. Sa njima će se vratiti naši snovi i nestale vizije, vratiti će se i naša zaboravljena pjesma. Postati ćemo ono što jesmo, dio onog kamena kojim vladaju samo vile, najpošteniji vladari u našoj povijesti, vladari koji nisu tražili ni krunu ni plaću od naroda kome su služile. Čuvale su svoj narod i svoj kraj i tako će vjerujte opet biti.

Pojavit će se ponovo usamljene ili udružene, snene ili razigrane, razletjeti će se stvarne i mitske krasotice po biokovskim stijenama i liticama, zavlačiti se u jame i pećine, skrivati se po stablima, pozivajući na ples u vilinskom kolu ili pak na očijukanje u studenim i snijegom pokrivenim planinskim vrtačama.