Uvod
Grčki povjesničar Herodot putujući Egiptom u 5. st. pr. Krista tu je zemlju nazvao darom Nila. Rijeka Nil duga je više od 6000 kilometara i teče s juga Afrike prema njezinu sjeveru. Izvori Nila u Velikim jezerima južno su od ekvatora i u etiopskim planinama. Povijesni Egipat proteže se oko 1100 kilometara dolinom Nila, i to od prve nilske katarakte, odnosno područja današnjeg Asuana, pa do ušća u Sredozemno more.
Egipat čine dvije prirodne cjeline - Gornji i Donji Egipat. Južni dio ili Gornji Egipat proteže se dolinom Nila. Sjever- ni dio ili Donji Egipat obuhvaća deltu Nila koju danas čine dva glavna rukavca rijeke (iako ih je u prošlosti bilo više i mijenjali su svoj tok prema ušću).
Prva naselja
Najstarija naselja u Egiptu potječu od oko 6600. g. pr. g. pr. Krista i nastala su na području dosega nilske poplave. Stanovništvo tih naselja naučilo je regulirati sezonske poplave Nila i počelo se baviti poljoprivredom. Neolitička naselja i nekropole s Hermopol bogatim grobnim prilozima iz 6. tisućljeća pr. Krista egiptolozi su nazvali razdobljem preddinastičkih kultura. Odvajanje grobova s bogatijim prilozima predmeta od bakra i keramike od onih siromašnijih, označuje početak razvoja moći u društvu.
Ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta
Krajem 4. tisućljeća pr. Krista arheološki dokazi potvrđuju razvoj sve snažnijih gradskih naselja, gradnju kanala za natapanje, a pronađeni su i najraniji oblici pisma. Gradovi su bili i kultna središta i upravljali su okolnim teritorijem čime počinje razvoj noma, teritorijalnih okruga. Grobnice vladara noma sastojale su se od više prostorija obloženih sušenom opekom i ukrašenih zidnim slikama te bogatim grobnim prilozima izrađenih od skupocjenih materijala. Neki od pronađenih predmeta u grobovima označuju simbole moći egipatskih vladara kroz cijelu egipatsku povijest. Bile su to kamene palete za šminkanje vladara ukrašene reljefima s prikazima palica i sjekira te glave toljaga. Jačanjem moći vladara pojedinih noma razvile su se države Gornjeg i Donjeg Egipta. Uz rast gospodarske snage vjerojatno je bilo i ratova. Ujedinjenje Egipta najvjerojatnije se dogodilo nakon pobjede Gornjeg Egipta nad Donjim Egiptom, te je tada stvorena jedinstvena država s centraliziranom upravom i na čelu s faraonom. Vremenski se taj događaj određuje između 3100. i 3000. g. pr. Krista.
Ujedinjenje Egipta najvažniji je događaj u povijesti egipatske države, iako je dvojnost Egipta ipak postojala u različitosti Gornjeg i Donjeg Egipta, dviju faraonovih kruna, te u podjeli na plodnu zemlju nazvanu Kemet i pustinju, izvan dosega nilske poplave, nazvanu Dešeret. Unatoč tim različitostima, Egipćani su tijekom tri tisuće godina svoje povijesti uspostavili snažan osjećaj zajedništva i zajedničkih interesa određenih jasnim granicama države, vlastitim jezikom, pismom, zasebnom kulturom, pa i svojom specifičnom lanenom odjećom. Na proces nastanka države utjecali su, uz osjećaj pripadnosti, zaseban identitet egipatskog naroda i sastavljanje vlasti. Vlast je jačala izgradnjom mita o vladarevoj moći i ustrojem uprave stvaranjem činovničkog aparata.
Staro kraljevstvo:
U razdoblju Staroga kraljevstva dogodio se prvi veliki uspon egipatske države kada su egipatski vladari osvajanjima širili vlast prema jugu na područje zemlje Nubije, na istok prema poluotoku Sinaju, te na zapad u Libiju. Moć faraona pokazivala se gradnjom utvrda, hramova i grobnica - od prvotnih nadzemnih mastaba do piramida sagrađenih od kamenih blokova. Za gradnju piramida pokretali su velik broj ljudi, a faraoni su, u nedostatku novca, za te monumentalne projekte mnogobrojne upravitelje plaćali darivanjem zemlje. Faraonova je zemlja tako postupno prelazila u nasljedno vlasništvo dostojanstvenika što je jačalo njihov u moć, a slabilo faraonovu. U krizama vlasti koje su nastupile povijesni izvori navode i dvorsku urotu u kojoj je ubijen faraon. Za vladanja dugovječnog faraona Pepija II., koji je bio na vlasti čak 94 godine, društveni nemiri i gospodarska kriza sve su više jačali. Poklopilo se to i s klimatskim poremećajima koji su prouzročili promjenu vodostaja Nila. U povijesti starog Egipta doba krize i sloma vladarske moći u državi zovu se međurazdoblja.
Prvo međurazdoblje:
U Prvom međurazdoblju lokalni su nomarsi preuzeli vlast nad svojim područjima i međusobnim sukobima pridonijeli su raspadu države. U sukobima vladara iz Memfisa, Herakleopola i Tebe pobijedio je vladar iz Tebe i ponovno ujedinio Egipat.
Srednje kraljevstvo:
Vladari Srednjega kraljevstva preustrojem uprave i vojske jačali su vlast i poduzimali osvajačke vojne pohode. Prikazujući svoje vojne pohode, faraoni su sve češće isticali sebe kao ratnike, a ne više kao božanstva što se isticalo u Starom kraljevstvu. Faraon Amenemhat II. počeo je melioracijske radove na močvarnom području Faiyuma i pretvorio ga u jedno od najplodnijih područja Egipta. Vrhuncem Srednjega kraljevstva smatra se vladavina faraona Senusreta (Sezo- strisa) III. u 19. st. pr. Krista. Sezostris je uveo središnju vlast i ukinuo službe lokalnih upravitelja te na čelo noma postavio državne činovnike. U doba XII. dinastije u Egiptu je rastao broj doseljenika iz Prednje Azije, koji su stizali kao trgovci ili kao ratni i dužnički robovi. Vjerojatno u to doba u Egipat stižu i židovska plemena, što je zabilježeno u biblijskoj predaji o prodaji Josipa u egipatsko ropstvo.
Drugo međurazdoblje:
Drugo međurazdoblje počelo je prodorom takozvanih Hiksa u Egipat. Naziv Hiksi potječe iz zapisa Manetona, egipatskog svećenika iz 3. st. pr. Krista koji piše o pastirskim kraljevima s istoka (egipatski Hekau-ha- sut). Hiksi su u Egipat doveli konja, bojna kola i strijele s brončanim šiljkom, te su oko 1650. g. pr. Krista preuzeli vlast u delti Nila u gradu Avarisu. U Gornjem Egiptu priznavali su njihovu vrhovnu vlast. Hiksi su preuzeli egipatske običaje i način vladanja, te su se koristili egipatskim pismom i jezikom. Štovali su vlastite i egipatske bogove, a zadržali su svoje pogrebne običaje pokapanja unutar naselja ispod podova kuća. Pokret za oslobođenje od njihove vlasti počeo je u Tebi. Završio je protjerivanjem vlasti Hiksa iz Avarisa za vrijeme faraona Amozisa koji je osnovao XVIII. dinastiju Novoga kraljevstva.
Novo kraljevstvo:
Novo kraljevstvo obilježava razdoblje vrhunca moći egipatske države u starom vijeku. Faraon Tutmozis III. uspješnim je vojnim pohodima proširio egipatsku vlast do rijeke Eufrata, i prestrojio je upravu u Egiptu uvodeći zasebne upravitelje za Donji i zasebne upravitelje za Gornji Egipat. Za njegova nasljednika Amenhotepa III. moćna je egipatska država imala razvijene diplomatske odnose s drugim državama. No, tijekom vjerske reforme Amenhotepa IV. jačala je unutarnja kriza u državi koja je oslabila položaj Egipta u Prednjoj Aziji. U sukobima s državom Hetita, Egipat je u vojnim porazima gubio svoje posjede. Faraon Seti I., iz nove XIX. dinastije, ratovao je protiv Hetita i Libi- jaca, a poznat je i po brojnim graditeljskim pothvatima. Dugovječni vladar Ramzes II. dogovorio je podjelu interesnih sfera s Hetitima u Prednjoj Aziji. Za vladavine faraona Ramzesa III. Egipat je bio izložen napadima takozvanih Naroda s mora, plemena koja su stizala s egejskog i maloazijskog područja. Faraoni su darovali zemlju svećenicima u hramovima te je postupno trećina zemljišnih posjeda došla u njihov posjed. Moć faraona je sve više slabila, a prodorom naroda iz Libije i prodorom s istoka počelo je novo razdoblje velikih kriza i raspada države.
Treće međurazdoblje:
U trećem međurazdoblju Egipat je bio razdvojen na dva dijela dok libijski vladar Šešonk nije uspostavio jedinstvenu državu. U 7. st. pr. Krista Egipat je ponovno bio pod stranom, ovaj put asirskom vlašću.
Kasno doba:
Oslobođenjem od asirske vlasti počinje kasno doba kada je Egiptom vladala dinastija iz grada Saisa. Faraon Neko II. ratovao je u Palestini i udružio se s asirskom vojskom u Bitci kod Karkemiša 605. g. pr. Krista protiv babilonskog vladara Nebukadnezara II. Poraz egipatske i asirske vojske u toj bitci označio je kraj Asirskog Carstva i početak uspona Novobabilonske države. Krajem 6. st. pr. Krista egipatsku su državu osvojili Perzijanci. Egipćani su često dizali pobune protiv perzijske vlasti zbog nametanja aramejskoga kao službenog jezika, zbog nametnutih poreza i vojačenja. Stoga su Egipćani 332. g. pr. Krista makedonskog vladara, osvajača Aleksandra Velikog, dočekali kao osloboditelja Egipta.
Doba Aleksandra Velikog
Početak je to helenističkog doba egipatske države. Aleksandar Veliki boravio je u Egiptu samo godinu dana, no za to vrijeme prihvatio je štovanje egipatskih bogova i počeo obnovu hramova, pa su ga svećenici proglasili sinom boga Amona i egipatskim faraonom. Počeo je izgradnju nove prijestolnice - Aleksandrije.
Dinastija Ptolemejevića:
Nakon smrti Aleksandra Velikog vlast u Egiptu uspostavio je njegov general Ptolomej. Dinastija Ptolomejevića vladala je dulje od prijašnjih egipatskih dinastija. lako su vladari preuzeli tradiciju faraonske vlasti, nisu govorili egipatskim jezikom, pa je grčki jezik bio jezik uprave. Tek posljednja vladarica, Kleopatra VII., služila se, uz grčki, egipatskim jezikom. Sukobi na dvoru i gospodarska kriza izazivali su slabljenje države. Rimska država bila je nova sila u usponu i iskoristila je građanski rat u Egiptu između Ptolomeja XIII. i Kleopatre VII. da bi uspostavila svoju vlast. Nakon poraza u Bitci kod Akcija 31. g. pr. Krista, Egipat je izgubio samostalnost i postao rimska provincija.